Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Šesto poglavlje

Zatečen prizorom ispred sebe, Aadil je zaboravio na sve manire i pristojno ponašanje. Njegove oči su bile prikovane na prozirnu tkaninu koja nije sakrivala ništa pred njegovim pogledom. Prislonjena uz nju kao druga koža, pružala mu je pogled na sve zanosne obline koje su krasile tijelo žene koja je opsjedala njegove misli. Tišina u kojoj su stajali puštala je njegovim mislima da divljaju, bujaju, maštaju. Tek kad je primjetio drhtavicu koja je prošla kroz njeno tijelo trznuo se iz tog nesvjesnog stanja i sklonio se s praga kako bi ona mogla ući.

"Oprosti, molim te. Uđi. Uđi. Moramo skinuti s tebe te mokre stvari kako se ne bi prehladila. Mislim ne moramo, ja neću ništa raditi. Mislim bi, ali nije primjereno. Bolje da začepim gubicu dok se još dublje nisam uvalio." Rekao je Aadil i rukom pokazao prema raskošnom predsoblju.

Sandra je čvrsto stisnula zube kako bi prestali cvokotati, ali nije uspjela da spriječi osmijeh koji se prikrao na njeno rumeno lice. Njegovo brbljanje je smirilo leptiriće u njenom stomaku i smirilo uzlupano srce koje je lupalo u stakato ritmu. Plesalo je njeno jadno srce željno ljubavi.

Prešla je pogledom preko stana i bila zapanjena količinom prirodne svjetlosti koja je bila prisutna. Već je mogla da zamisli kakve bi slike mogla da napravi i kakve bi boje to bile. Njeni promrzli prsti su već bridjeli od želje da se uhvati kista i boja.

Pratila ga je prema dnevnom boravku koje je bilo sve samo ne obično. Nije odavalo samo bogatstvo i raskoš, nego vedrinu, boje i prisutnost malog djeteta. Dva bijela kauča postavljena jedan nasuprot drugog bila su ukrašena s jastucima raznih jarkih boja. Napadno, ali ipak decentno i u skladu s orijentalnom tradicijom. Stakleni stol s zlatnim obrubom bio je postavljen između kauča i na njemu se nalazilo posuđe za dječiju čajanku. Veliki prozori od poda do plafona osvjetljavali su prostoriju, a bijele zavjese su štitile od tuđih pogleda s vana. Orijentalni tepih bio je ispod stola, a igračke koje su bile rasute svuda po njemu bile su kreativnost male djevojčice koja je sjedila u turskom sjedu pored  stola i čuvala dvije lutke u rukama koje su očito došle u posjetu na čaj. 

Kada je začula korake, podigla je glavu i osmijeh se istog trena pojavio na tom malom okruglom licu.

"Došla je." Rekao je zvonki glasić, dvije zaboravljene lutke pale su na pod. Krenula je prema njima, a onda stala i prešla pogledom preko nje. Plave oči su se raširile i usta otvorila napravivši savršeno slovo o. 

Sandra je stisnula obe ruke oko sebe kako bi zaustavila drhtavicu koja je prošla kroz njeno tijelo.

"Da, Farah. Došla je. Papa će da je odvede u sobu da se presvuče, a onda ćeš da poziraš za svoju sliku. Nećemo da se prehladi, zar ne?" Rekao je Aadil spuštajući ruku na donji dio Sandrinih leđa. Njegov mali prst je bio tik iznad te raskošne obline. 

Drhtavica koja je tog trenutka prošla kroz Sandrino tijelo nije imala nikakve veze s mokrom odjećom na njoj. To je bila sirova strast koja je treperila kroz nju. Želja. Žudnja.

"Doblo papa." Rekla je Farah grizući donju usnu još uvijek prelazeći pogledom preko Sandrinog tijela.

"Igraj se još malo, dok papa ne nađe šta će Sandra da obuče. Može?"

Farah je klimnula glavo i pogledom pratila kako njen otac odvodi Sandru prema svojoj sobi. Namrštila se, ali nakon par sekundi osmijeh se razvukao na njenom licu veći nego u Češirske mačke.

Ometena toplinom ruke koja je bila položena na nju, Sandra je nesvjesno hodala prema odredištu ka kojem je bila gurana. Pogledom je prelazila preko hodnika čiji su zidovi bili ukrašeni slikama koje nije mogla dobro da pogleda zbog brzine koraka. Kad je došla do vrata boje ebanovine stala je i okrenula glavu prema licu koje je bilo jako blizu njenom. Oči s bile zatvorene, a brazda između obrva odavala je borbu koja se dešavala unutar njega.

Aadil je duboko udahnuo i pokušao da smiri sve osjećaje koji su strujali unutar njega. Bila je to mješavina sreće, tuge, žudnje. Nije ni sam bio svjestan šta osjeća, ali osjećao je sve. Svaka ćelija u njegovom organizmu drhtala je. Gurnuo je ruku ispred toplog, ali mokrog tijela koje je bilo tu nadomak njega i otvorio vrata svoje spavaće sobe.  Zahvalan što je krevet napravljen, a stvari sklonjene pritiskom ruke podtaknuo je da korakne unutra i zatvorio vrata za sobom. Naslonio je leđa na vrata i duboko udahnuo dok je žena ispred njega prelazila pogledom po prostoriji.

Kraljevski krevet koji je zauzimao najveći dio prostorije bio je nešto najmuževnije i najljepše što je Sandra vidjela. Crni krevet sa sivom posteljinom i strateški postavljenim jastucima odavao je moć, ali i bogatstvo. Kao tron kralja koji tu provodi mnogo sati razmišljajući o strategijama kojima upravlja kraljevstvom. Bilo je to utočište i soba za razmišljanje.  Radni elegantni crni stol postavljen ispred prozora imao je otvoren laptop na sebi, a siva stolica ispred bila je u skladu s dekorom cijele sobe. Soba je bila tamnija zbog boja, ali ipak elegantna i muževna. 

Veliki portret male Farah stajao je na zidu koji je stajao nasuprot kreveta. Bila je nasmijana i skoro istih godina kao sada. Lice malo oblije, a oči pune nestašluka. Crna kosa padala joj je do ramena. Okvir u kojem je slika stajala je bio masivan i zlatan. Izrezbaren i vjerovatno bolesno skup. 

Prelazeći pogledom po sobi došla je do muškog lika koji je stajao naslonjen na vrata. Taj poslovni čovjek kojeg je vidjela u odjelu sada je na sebi imao sivu trenerku i bijelu majicu. Kosa mu je bila raštrkana u smjerovima kao da je rukom više puta prošao kroz nju. Sjena koju je bacala brada stara par dana davala mu je ozbiljniji i oštriji izgled. Kada je podigla pogled prema njemu, njegove oči susrele su njene. Više nisu bile bistre plave već zamućene strašću i drhtavica opet prođe kroz njeno tijelo. 

"Trebala bi da skineš to sa sebe." Rekao je grubim glasom.

"Trebala bi." Odgovori Sandra.

Okrenuo se prema vratima koja su vodila u neku drugu prostoriju i otišao. Sandra je duboko udahnula kako bi smirila nesigurne noge koje su je držale. Šta sad da radi?