Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Deseto poglavlje

Kad su se vrata lifta krenula otvarati Sandra je duboko udahnula, a onda ju je prizor ispred nje natjerao da se osmijehne. Već obučena u svoju haljinu s noge na nogu poskakivala je mala crnokosa djevojčica s identičnom brazdom između obrva kao što ima i njen otac.  Kad ju je ugledala vrisak je odjeknuo u tom malom prostoru u kojem je Sandra stajala, a zatim se osmijeh pojavio na tom malom licu. Potrčala je Sandri u zagrljaj što je ona spremno i rado primila. Podigavši je sebi na kuku ovila je ruke oko njenih leđa i krenula da ljubi to malo rumeno lice. 

Male ručice su se ovile oko njenog vrata i čvrsto je stisnule. 

"Došla si!" Vrisnula joj je u uho na što se Sandra trznula.

"Jesam, a vidim model je spreman pa možemo odmah početi." Rekla je Sandra i spustila djevojčicu koja je odmah otrčala prema dnevnom boravku. Skinuvši ruksak, spustila je jaknu niz sebe i objesila ju na vješalicu pored vrata. Zajedno s ruksakom u rukama uputila se prema dnevnom boravku. Zastala je na trenutak privučena prizorom tog snenog muškarca na kauču. Strana lica zgužvna od jastuka na kojem mu je glava počivala, majica malo podignuta i otkrivala malo te tamnije kože koja je prizivala na dodir. Kosa razbarušena i neukroćena, mamila je njene prste da prođu kroz nju. Polako se pridigao u sjedeći položaj i trljao dlanovima lice, a zatim podigao pogled prema njoj. Sandra je teško progutala i uspjela samo da se nasmije i klimne glavom i otišla do svog stalka. Spustila je ruksak drhtavim rukama, pogledala platno i onda otišla da namjesti svog modela u koliko toliko sličnu pozu. Sada kreće komponovanje bojama i trebaće joj sva moguća koncentracija pa je protresla glavu, duboko udahula i pokušala da ignoriše to muško toplo tijelo koje sjedi par metara udaljen od nje.

  Aadil tu noć nije nikako spavao, koliko od tajnog uzbuđenja zbog susreta toliko zbog sjećanja na jedinu ženu koja je imala njegovu ljubav. Nesanici su i pridonijele male ručice koje su ga budile svakih par sati kako bi ga pitale je li već sutra. Koliko god mu se sviđala pomisao na tu ženu u svojoj blizini, toliko ju je proklinjao zbog nedostatka sna. Farah je bila spremna već najmanje pet sati i svako pola sata ga je pitala hoće li brzo doći da je na momente slabosti htio poslati vozača ranije po nju samo kako bi sve to prestalo. Legao je na kauč sat vremena prije dogovorenog sastanka kako bi zatvorio oči. Par sekundi odmora. Farah je bila mirna i otišla čekati na stolici blizu vrata. Tih par sekundi pretvorilo se u skoro sat vremena i iz sna ga je probudio Farahin vrisak, ali već je bilo kasno i dočekao je gošću u ne baš tako pristojnom izdanju. Nije želio da se pravda, a nije imao ni snage. Bacio je pogled prema njima dvijema kad je san konačno otišao s očiju. 

"Dobar dan." Rekao je grubog glasa. 

"Dobar dan, gospodine Aadil." Odgovorio je taj glas koji je tako prijao njegovim ušima. Okrenula je glavu držeći kist u rukama. Prešao je pogledom preko nje i vidio da je na sebe obukla bijeli kombinezon koji je vidio bolja vremena. Kad je upratila njegov pogled nasmijala se.

"Ovo je zaštita, boje nekom magijom često više završe po meni nego po platnu. Nesanica?" Upitala je sa suosjećanjem u očima.

Odmahnuo je glavom. "Uzbuđenje. I molim te, zovi me Aadil. Mislio sam da smo to već riješili." Odgovorio je na što je ona podigla obrvu. On klimnu glavom prema Farah koja je vibrirala od uzbuđenosti u toj bijeloj stolici. Kad je shvatila o čemu priča Sandra se samo nasmijala i slegnula ramenima te ustima oblikovala izvini. On je samo odmahnuo glavom i ustao. Otišao je u sobu kako bi se bar malo dotjerao u red. Brzo tuširanje i nova odjeća činili su čuda. Kada je uzeo parfem da stavi, shvatio je što radi i vratio ga nazad na mjesto. Želi da mirisom privuče ženu koja će otići čim projekat završi. Budala.

Kad je prolazio hodnikom opet je zastao pored slike svoje žene i nesvjesno opet podigao ruku i pomilovao joj lice. To je radio svaki put kad je vidio njenu sliku. Bio je mazohista, očito je volio sebi da nanosi bol svaki dan, svakim prolaskom kroz taj hodnik. Smijeh je natjerao da se trgne iz te izmaglice sjećanja i krenuo je prema tom melemu za srce. Na stolici je sjedila njegov razlog za život koji se uhvatio za stomak od smijeha.

"Ozbiljno ti kažem. Nemoj se smijati." Govorila je Sandra sa veseljem u glasu. 

"Ali Sandla..." pokušala je izgovoriti Farah, ali nije imala dovoljno zraka od smijeha.

"Pst. Nemoj slučajno da bi kome rekla." Rekla joj je Sandra.

"Rekla šta?" upita Aadil gledajući jednu pa drugu.

"Ništa!" odgovoriše obje ozbiljno iako su im oči sijale od nestašluka.

"Hmm." Bilo je sve što je Aadil rekao dok je sjedao i posmatrao kako Sandra prstom pokaziva Farah da šuti i prelazi prstom ispod vrata, a Farahina ramena su se tresla od pokušaja suzbijanja smijeha koji je pokušao izaći iz njenog malog tijela. Kad su sve zapreke popustila svalila se na rukohvate stolice i cijelo lice joj se smijalo. To malo tijelo drhtalo je od smijeha i Aadil se nije sjećao da je ikad vidio svoje dijete tako sretno. Zatim je pogledao u tu ženu koja je okrenula osmijehnuto lice prema njemu i namignula mu te se okrenula naprijed prema platnu koje je već imalo neke boje po sebi.  Njegovo srce poskočilo je od tog malog pokreta njenog oka.  Nije bio siguran da li je bilo najpametnije dovesti tu ženu u život svoje kćeri. Ženu koja će nestati kao i njena majka i ostaviti mu dijete željno ljubavi opet. Ljubavi koju on neće moći u potpunosti pružiti.

"Hajde da sredimo danas šta možemo, a onda idem da jedem rođendansku tortu." Rekla je Sandra miješajući pažljivo dvije boje.

"Koje je boje?" upitala je zainterensirano curica.

"Ne znam, koje mama napravi." Odgovorila je Sandra.

"Kome je lođendan?" upita Farah.

"Meni" odgovori Sandra nesvjesna pogleda koji su razmijenili otac i kćer.