Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Dvadeset četvrto poglavlje

Dva mjeseca ranije

Ništa roditelja više ne pokosi kao kad mu je dijete u bolovima, a on mu ne može pomoći. Gledati kako se to malo tijelo pati dok se bori s posljedicama liječenja bilo je kao nož u Aadilovo srce. Čučao je na tom hladnom podu i rukom prelazio preko tih krhkih malih leđa dok se tijelo uvijalo od naprezanja da izbaci iz sebe sve što mu smeta. Gledao je u te dvije male ruke kako se čuvaju za wc šolju. Prsti bijeli od napora da se očuva ispravno, ruke su drhtale polako ostajući bez snage. To malo lice bilo je zgrčeno od naprezanja, a oči sklopljene. Čuvao je tu dugu crnu kosu kako joj ne bi padala na uplakano blijedo lice. Duša mu se slamala gledajući je tako, a jedino što je mogao da uradi kako bi joj olakšao bilo je da je čuva. 

Pod rukom osjetio je svaku izbočinu njene kičme, svako rebro, svaku kost. Sve više je gubila na težini i postajala nemoćna i uspavana. Nije mogao da izmami osmijeh na njeno malo lice. To  nekada veselo biće većinu vremena gledalo je u bijeli zid i grlilo svog zeku. U početku bi progovorila neku riječ, ali sada je muk ono što je Aadil dobivao zauzvrat. Stolica pored njenog kreveta poprimila je oblik njegovog tijela, postala je kao njegov nastavak koliko vremena je provodio na njoj. Nije želio da je ostavi ni trenutka. Njegova jedinica je nestajala pred njegovim očima, a on je mogao samo da gleda.

Kada se konačno smirila, Aadil je prošao rukom kroz njenu kosu. Kada je ponovo podigao ruku da je provuče kroz te crne pramenove, ukočio se. Čvrsto je stisnuo koljeno šakom do granice bola dok je posmatrao pramen crne kose koji mu je ostao na prstima. Ruka mu je drhtala kada je konačno shvatio u šta gleda. Taj dugi pramen je jedan od mnogih koji će spasti s glave njegove kćer. Kosu koju je toliko voljela nestati će, a on ne može ništa da uradi povodom toga. Bio je bespomoćan i bijesan. Na sebe, jer nije spreman na ovo iako je znao nuspojave, na situaciju u kojoj se nalazi i konačno na sudbinu koja ga ponovo dovodi u ovu istu poziciju. Da gleda slomljeno lice ženske osobe kada ostaje bez jednog od svojih ukrasa. To je ono što je njegovoj ženi najteže palo, kada je kosa koju je toliko voljela završila na podu nakon što ju je obrijala s glave. Još uvijek se sjećao suza koje su padale zajedno sa svakim pramenom dok je prolazio mašinicom preko te voljene glave. 

Spustio je taj mali pramen na pod i uzeo čašu vodu sa lavaboa i pomogao joj da ispere izranjavana usta.  Uzeo je u naručje taj dragocjeni teret dok je drugom rukom vukao stalak na kojem se nalazilo mnogo lijekova koji su priključeni za njenu malu venama išaranu ruku. Svaki korak bio je teži od drugog. Spustio ju je na krevet i pazio da ne zakači jednu od cjevčica koje su bile vitalne za njen oporavak. Njegovo dijete se skupilo u malo klupko s zekom uz prsa i gledala u blijedi zid. Njegova duša se lomila unutar tijela koje nije pokazivalo nikakve znake borbe unutar njega. Nije smio, morao je biti jak, ali ponestajalo mu je snage. Sjeo je na njen krevet i rukom prelazio preko kose. Kada joj je disanje konačno postalo ravnomjerno vratio se na stolicu i sklopio oči i prelazio rukom preko bolnih prsa.

Zvuk plača probudio ga je u stolici. Treptao je dok nije otjerao san s očiju i pogledom potražio izvor tog bolnog zvuka. Srce mu je na trenutak stalo kada je vidio Farah kako sjedi i drži pramen kose u ruci. U toku ovih mjesec dana toliko puta se slomio da je znao da se nikad neće sastaviti. 

"Farah" dozvao ju je tiho, a ona je okrenula uplakano lice prema njemu.

"Papa"  rekla je i podigla šaku iz koje je virila njena crna kosa. Bile je to prva riječ koju je progovorila nakon više od 15 dana. Nedostajao mu je taj glasić da ga doziva. Njen osmijeh, njeno brbljanje, nedostajala mu je njegova Farah.

"Farah, bebo" rekao je dok je prilazio "narašće opet." Sjeo je na njen krevet i smjestio je sebi u krilo dok su njena ramena drhtala od plača koji je potresao njeno tijelo. Svaki njen jecaj bio je još jedan teret na njegovim leđima. Svaka suza bila je kao udarac u stomak i izazivala mu je mučninu. Čvrsto je stisnuo ruke oko tog malog tijela i nije htio da pusti. Spustio je obraz na njenu glavu i konačno pustio suze koje je toliko čuvao da ne izađu. Nije više imao snage da bude hrabar i staložen. Nije imao snage da glumi da je sve uredu. Ništa nije uredu.