Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Dvadeset drugo poglavlje

Tri mjeseca ranije

"Gdje je Sandla?" pitao je mili glas Aadilove kćeri. Oči su joj bile crvene od plača dok je gledala u njega. Temperatura koja nije popuštala učinila ju je nemoćnom i nervoznom.  Tri dana pokušavao je dobiti Sandru na broj, ali shvatio je da jednostavno neće da se javi. Kada je vidio koliko njegovo dijete pati zbog njenog odlaska shvatio je da je vrijeme da napravi distancu među njima. Njegovo dijete je izgubilo majku i ne treba da izgubi svaku osobu koju zavoli. Ako je nema, ne može je ni izgubiti, zar ne?

"Sandra je otišla na put. Dug put. Ne znam kad će se vratiti." Rekao je Aadil isto što joj je i govorio za njenu majku. Nije želio svoje dijete da suoči sa smrću tako rano. Ni on sam nije znao kako da objasni sebi šta se desilo kamo da to objasni Farah. Sjedila je na njegovim koljenima, preko ramena joj je bila prebačena deka. Na stolu iza njih je bilo mnoštvo sirupa, čepića, tableta, ali ništa nije dugoročno uspijevalo da spusti temperaturu. Njeno bljedilo zabrinjavalo je Aadila više nego što je želio priznati. Kada je kućni doktor došao rekao je da je sezonska gripa. Da pripazi da ne dehidrira i da jede laganiju hranu. Problem je bio što Farah nije imala apetita. U tom trenutku da je zatražila bilo šta stvorio bi, ali nije. Jedino što je htjela bila je Sandra, a to joj nije mogao dati. 

Kad se probudio i pronašao prazan krevet bez ikakve poruke, objašnjenja, shvatio je da je pobjegla. Kad se nije javila nakon par sati, dobio je odgovor. Izbjegavala ga je. Bio je siguran da se pokajala zbog onog što se desilo između njih. Možda ju je bilo stid. Nije znao koji je razlog, ali je sve vodilo ka tome da ne želi imati ništa s njim. Možda je tako i bolje. Što manje je u njegovoj blizini, manje će biti iskušenje da opet ponovi ono što se desio. Šanse da se razvije u nešto što ne mogu imati biti će minimalne. Bilo je to bolje za sve njih. Najviše Farah.

"Gdje je otišla?" pitala je uplakana Farah. 

"Ne znam, ljubavi. Znaš da i ona ima porodicu, mora provesti malo vremena i s njima." Rekao je Aadil.

"Ali i mi smo njena polodica." Rekla je Farah i obrisla nadlakticom nos na što se Aadil osmjehnuo.

"Nismo mi njena porodica, bebo. Ona je radila za nas." Govorio je Aadil dok je milovao duge crne kose svoje miljenice.

"Hoću Sandlu." Vrisnula je Farah i bacila se na njegova prsa. Aadil joj je poljubio glavu i milovao leđa. 

"Ššš..." pokušavao ju je utješiti. Sjedili su tako neko vrijeme dok jecaji iz tog malog dječjeg tijela nisu prestali. Disanje je postalo ravnomjerno i tijelo se opustilo. Aadil ju je obgrlio s obje ruke i njihao se, ne želeći je spustiti na kauč. Njihov život se sveo na dnevnu sobu. Farah nije htjela nigdje da ide kako bi mogla dočekati ženu koja više neće preći prag njegovog stana. Poslije deset minuta kad je bio siguran da je može spustiti, položio joj je glavu na jastuk, pokrio dekom i poljubio u čelo. Sjeo je za sto i krenuo da piše pismo. Pismo bez ikakvih emocija koje je značilo kraj za nešto divno što nije ni počelo. Otišao je do slike i skinuo plahtu. Bio je to tako realan prikaz njegove kćeri. Nešto rađeno s puno ljubavi i pažnje. Znao je da će ta slika uvijek da ga podsjeti na nešto što mu nije bilo suđeno. Nešto za što nije imao hrabrosti da se bori jer je još uvijek živio u okovima prošlosti. Uzeo je platno i odnio ga do vrata. Zakačio je pismo na njega i vratio se u dnevnu sobu i sjeo na kauč preko puta Farah. Spustio je lice u dlanove i duboko udahnuo. Naći će on snage da i ovo prebrodi. Sve je, pa će i ovo.

                                                                                     ***

Idućih par dana Farah je bilo sve teže hodati, temperatura je varirala, a apetit je skoro nestao. Spavala je više nego što je normalno i ono kamenje u Aadilovom stomaku postajalo je sve teže i teže. Čekao je kućnog doktora opet da dođe i lomio ruke dok je šetao od kauča do vrata lifta. Kada se lift oglasio podigao je glavu, ali bio je to Dan, njegov vozač. U rukama je nosio veliko platno.  Spustio ga je pored vrata i pružio kovertu. Kada su se vrata lifta zatvorila za njim, Aadil je otvorio kovertu i izvukao papir na kojem je lijepim ženskim rukopisom pisalo