Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Osmo poglavlje

Sandra je hodala po prostoriji i tražila najbolji ugao, mjesto gdje je svjetlost najbolja za portret. Aadil je sjedio na kauču s kćerkom koju je cupkao na svom koljenu. Pogledom su pratili svaki pokret te neobične žene. Svako iz svog razloga.

Sandra je konačno stala pored mramorom obloženog kamina i pogledala u bijelu stolicu koja je stajala pored prozora. Čučnula je i pogledala prema stolici. Svjetlost je bila savršena. Okrenula se prema maloj djevojčici koja ju je pažljivo posmatrala. Dozvala ju je rukom.

Farah je skočila i potrčala prema njoj. Sandra ju je uzela u naručje i spustila u stolicu. Pomjerala je haljinu i namještala ruke. Prekrižila joj nogu preko noge, okrenula roze cipelice u stranu kako bi odbijale svjetlost. Prstima je pomjerala crne lokne tako da padaju naprijed. Nježno ju je uhvatila za bradu i okrenula malo prema prozoru. Željela je da uhvati odsjaj u tom plavetnilu.

Djevojčica je bila mirna i poslušna i sve se odvijalo bez ijedne izgovorene riječi.

"Moraćeš sjediti mirno, samo da mogu skicirat na papiru. Hoćeš biti dobra djevojčica?"

Farah nije znala kako da odgovori da se ne pomjeri. Panika unutar nje natjerala ju je da raširi oči koliko god je mogla na što se Sandra nasmijala.

"Možeš pričati budalice." Sagnula se i spustila nježan poljubac na taj rumeni obraz i okrenula se prema svom ruksaku. Ono što je Farah osjećala nije mogla nikom da opiše. Taj poljubac bio je nešto najljepše što je ikada doživjela.

Sandra je s Aadilovim asistentom dogovorila za stalak koji joj je potreban i kakvo platno, tako da je to sve bilo tu u stanu. Stavila ga je ispred sebe i uzela svoje olovke iz ruksaka. Ne da ove što su joj kupili nisu dobre, nego je svoje bolje poznavala. Teško je to objasniti ljudima koji nemaju dodira s tim. Ljudi su robovi navike i sve prilagode sebi, pa je svaka novost nešto čemu se moraju prilagoditi.

Polako je prelazila olovkom po platnu. Svaki ugao, linija, oblina bile su neophodne. Iako je u glavi imala savršenu sliku i mogla je uslikat aparatom i slikati kod kuće, ali bilo je tu nešto čarobno u slikanju živog bića. Aparat ne može uhvatiti ono što oči mogu. Boje nisu iste, osjećaji nisu ni približni. Ta tuga u tim malim očima nikad ne bi bila vjerodostojno uslikana fotoaparatom.

Aadil je sjedio na kauču s laktovima na koljenima i bradom poduprtom svojim rukama i posmatrao tu čaroliju koja se dešavala ispred njegovih očiju. Malo po malo taj papir dobivao je obrise njegovog djeteta. Bio je to božanstven prizor. Na ničemu, rukom te žene, nastajalo je nešto njemu najbitnije na ovom svijetu. Njegova kćer.

Vrijeme je polako prolazilo, ali Farah se nije pomjerala, što nije svojstveno djeci te dobi. Kada je svjetlost počela polako nestajati, Sandra je odložila pribor i obrisala ruke krpom koju je imala prebačenu preko ramena. Iako je olovka, ne znači da nema nereda. Udaljila se korak unazad i pogledala u platno pa u djevojčicu. Bila je zadovoljna onim što je vidjela. Glavnina je tu.

"Možeš ustati Farah. Bila si predivna. Najbolji model kojeg sam imala." Rekla je Sandra maloj djevojčici. Farah je skočila sa stolice do nje i pogledala u platno. Razočaranje na njenom licu nasmijalo je Sandru. Očito je mala djevojčica očekivala da slika bude već završena.

"Nemoj biti tužna. Ovo samo znači da ćemo se duže družiti, samo ti i ja." Te riječi izmamile su osmijeh na tom lijepom licu i ona je potrčala prema svom ocu koji ju je posjeo sebi na koljeno i naslonila glavu na njegova prsa. Počela je trljati oči. Aadil ju je poljubio u kosu i milovao rukom po leđima.

Sandra je skupila olovke i svoje stvari i polako ih slagala u svoj ruksak. Okrenula se prema kauču i nasmijala se kad je ugledala prizor Farah u polusnu s palcem u ustima dok drugom ručicom drži očevu majicu.

"Mislim da joj je vrijeme za krevet" rekla je tiho Sandra. Aadil je klimnuo glavom i u naručju podigao svoju kćer. "Sačekaj minut." Rekao je i uputio se kroz hodnik. Sandra je pogledom prelazila po bogatstvu i raskoši. Nije bila siromašna, imala je za normalan život, ali ovo sebi nikad ne bi mogla priuštiti. Čak ni da dobije na lutriji, koju nikad ne igra, ne vjeruje da bi ovo ikad kupila.

"Tu si" rekao je muški glas. "Odjeća ti je suha i u mojoj sobi pa se možeš presvući, a onda ćemo da popijemo čaj i dogovorimo se o daljim uslovima i kad ti odgovara da nastaviš. Može?" 

Sandra je klimnula glavom i otišla da obuče odjeću koja je bila topla, ne tako davno izvađena iz sušilice. Znatiželja joj nije dala mira pa je provirila kroz vrata u garderober i ostala zapanjena količinom odjeće koju taj muškarac posjeduje. Bio je to garderober kakav bi svaka žena željela, ne željela, sanjala. Prstima je prelazila preko rukava markiranih odijela koji su bili obješeni s lijeve strane pa preko komoda i bijelih ormara koji su zauzimali cijeli zid s desne strane.  Došavši nazad do vrata nakon što je napravila krug po prostoriji bacila je još jedan pogled i vratila se nazad u spavaću sobu. Pokupila odjeću koju je skinula i položila nježno na taj savršeni primjer kreveta. Umjetnik u njoj nije mogao a da ne prizna da čovjek ima ukusa.   

Polako je prolazila kroz hodnik  kako bi vidjela slike. Na svakoj slici ljudi su bili nasmijani. Farah u svim godinama koje su prošle. Aadil je na nekima imao osmijeh a što je išla dalje prema dnevnom boravku ona brazda među obrvama se povečavala, a osmijeh je nestajao. Došla je do kraja hodnika gdje je stajala slika žene koja nije mogla da bude niko drugi nego Farahina majka. Crte lica su identične. Bila je to prelijepa žena, s toliko ljubavi u očima da je Sandra mogla da zaplače od samog pogleda na nju. Iako je bila vjernica i molila se kad je stigla, nije mogla da shvati kako Bog može da uzme nekog tako dobrog, a ostavi svo zlo da živi. Saznala je da je Aadilova žena umrla nakon što je malo istraživala na internetu. Nije bila luda da ode u kuću nekoga koga ne poznaje a da malo ne istraži. Čak je i bratu poslala adresu ukoliko joj se nešto desi da zna gdje je zadnje bila. Duboko je udahnula i krenula prema dnevnom boravku. Na kauču je s rukama položenim na bedra sjedio zamišljeni Aadil. 

Sjela je nasuprot njega i njegove oči su iste sekunde potražile njene.

"Hvala za posuđenu odjeću. Ostavila sam je u sobi." On je na to samo klimnuo glavom.

"Kada ti odgovara da nastaviš s slikom? Znam da imaš i radnju da misliš na nju." Rekao je Aadil.

"Mogu jedino vikendom, tada imam studenta koji radi umjesto mene. Ako vam odgovara došla bih iduću subotu opet u isto vrijeme."

"Naravno. Dogovorimo se za prevoz, kako se ovo s kišom ne bi opet desilo, ne želim da se razboliš. Iduće subote šaljem vozača po tebe." Rekao je Aadil.

"Nema potreba. Ovo je bilo iznenadna promjena vremena, idući put ću biti pripremljena."

"Molim te, dopusti mi bar to. Ne želim da brinem da ti se nešto desi na putu do nas."

Sandra nije mogla ništa nego da klimne glavom. Ko je on da se protivi besplatnom i sigurnom prevozu.

" Da li želiš da ti odmah platim cijeli iznos ili pola sad, a pola kad završiš?"

"Kad završim cijelu sliku i ako budete zadovoljni onda možete platiti."

"Pošteno. Mada u to nema nikakve sumnje."

"Morala bih krenuti sad, već pada noć."

"Vozač te čeka ispred spreman. Nisi popila čaj." Rekao je Aadil pokazavši na porculanske šoljice na stolu.

"Možda neki drugi put." Rekla je Sandra i prebacila ruksak preko ramena. "Doviđenja gospodine Aadile." 

"Samo Aadil. To gospodine čini da se osjećam starijim." 

"Doviđenja Aadile." Rekla je Sandra nakon što je ušla u lift i okrenula se prema njemu.

"Doviđenja Sandra." 

Putovanje do recepcije bilo je kratko. Još pod utiscima Sandra je uspjela samo da se osmjehne čovjeku koji joj je otvorio vrata.

"Gospođica Sandra?" Pitao je čovjek pored crnog auta. Sandra je samo klimnula glavom i ušla u auto čija vrata su bila otvorena. Pogledala je prema zgradi i zaklopila oči. Kada se sabrala i konačno smogla snage da vozaču kaže svoju adresu razmišljala je o tome koliko će joj snage trebati da preživi svaki taj susret i bila je zahvalna na pauzi između susreta iako je znala da će joj misli svakodnevno bježati prema njima.