Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Peto poglavlje

Sjedeći u maloj kuhinji svoga stana, Sandra je s puno pažnje gledala u crnu karticu koja je položena na stol. Njeni uredni kratki nokti lupali su o drvo. Ogrnuta ogrtačem, s kafom u  ruci razmišljala je o svojim mogućnostima. Ako nazove opet će ga vidjeti, ako odustane od te pomisli postoji šansa da će njihova lica vidjeti samo u svojim mislima. Otpivši gutljaj, pustila je toploj tekućini da probudi njeno uspavano tijelo. Željela je da ih vidi, da provede vrijeme s njima. Bila je mazohista kad se ticalo ljubavi i onoga što nikad neće imati.

Zbog iznenadnog prometa ostala je bez svilenih ručno ukrašenih šalova, tako da je do ponoći pravila slike, sad s orijentalnim motivima. Provela je noć s laptopom ispred sebe istražujući motive Bliskog Istoka, a kasnije ih prenoseći na osjetljivu tkaninu. Legla je umorna, ali sretna.

Posmatrajući te bijele brojeve koji samo što nisu iskočili s te crne podloge i sami se unijeli u njen mobitel, shvatila je da je to jedino što može uraditi. Spustila je šolju i drhtavom rukom uzela mobitel i otkucala brojeve. Silom je progutala i čekala da se neko javi.

"Aadil." Rekao je glas s druge strane linije i Sandra  je na trenutak ostala bez glasa. 

"Halo?" Rekao je nestrpljiv glas. "Hala?" Rekao je sad na nekom drugom jeziku, naglasak pojačan.

"Zdravo." Rekla je stidljivo i tiho. "Sandra ovdje, dolazili ste u moju prodavnicu. Zovem u vezi portreta vaše kćeri."

"Sandra."  Razvukao je njeno ime pri izgovoru i osjetila je kako joj je svaka ćelija u organizmu oživjela. "Drago mi je da ste nazvali i da ste pristali na ponudu. Da li treba nekoga da pošaljem po vas?"

"Gospodine Aadil..."

"Samo Aadil. To gospodine me čini mnogo starijim.

"Aadil onda. Mogu sama doći, adresu sam dobila od vašeg asistenta. Samo sam htjela da vam javim da ću biti tu oko dva sata. Da li znate kakav portret želite i da li trebam ponijeti neke rekvizite?"

"To je do vas. Samo želim da bude veći. Kada dođete napisaćete sve što vam treba i moj asistent će da vam nabavi. Vaše je samo da se pojavite." Rekao je grubim glasom i Sandru je bilo strah  da će da ispusti telefon od uzbuđenja koje je kolalo kroz njeno tijelo.

"Dobro. Hvala vam. Vidimo se onda u dva sata.

"Neizmjerno se radujem ponovnom susretu, Sandra." Rekao je Aadil, a ona je znala da joj lice gori od uzbuđenja. 

Aadil je prekinuo poziv i osmijeh se razvukao na njegovom licu.  Pogledao je u svoju kćer koja je kašikom pokušavala da pokupi žitarice iz svoje posude, ali više toga je završilo oko nje nego u njenim ustima. Dok je mlijeko kapalo s njene male brade, podigla je glavu prema njemu i nasmijala se, a on nije mogao ništa drugo nego da joj uzvrati osmijeh. Sagnuo se, poljubio crne kose i nastavio da čita novine dok je pio svoju jutarnju kafu.

                                                                                   ***

Posmatrajući se u ogledalu Sandra  nije bila zadovoljna kako izgleda pa je opet otišla u svoju sobu kako bi našla nešto novo. Par kombinacija koje je isprobala završile su bačene na krevetu. Sjela je na krevet okrenuta ormaru i shvatila da nema ništa da obuče iako ormar ne može da zatvori od odjeće. Haljinu ne može da obuče jer će da sjedi dugo, a šorc nije primjeren iako je vani bilo prevruće. Ustala je i uzela obične crne tajice i bijelu dužu majicu koja doseže do vrha bedara. Bijele patike i crnu jaknu i stala pred ogledalo. Iako nije bila posve zadovoljna, nije ni htjela da isprlja bolju odjeću bojama. Njen konto to ne bi mogao podnijeti nakon zadnje narudžbe svile ostalo joj je dovoljno novca da dočeka kraj mjeseca. Pomirena s činjenicom da bolje od ovog ne može, uzela je ruksak, zaključala je vrata i uputila se pješke prema svojoj destinaciji.

Kada je bila kilometar udaljena od date adrese, sunce je već davno bilo iza oblaka i počelo je da grmi i puše. Čvrsto je stisnula jaknu oko sebe i ubrzala korake, ali koliko god brzo da je išla nije mogla da pobjegne kapima kiše koje su sad već udarale u nju. Brže nego što je ikad trčala u svom životu i sa svojom kondicijom, koje zapravo nije ni bilo, zadihana i mokra do gole kože došla je do veličanstvene zgrade. Ušavši u hol došla je do vratara koji ju je s osmijehom posmatrao.

"Malo vas je kiša uhvatila gospođice?" Okrenuo se i otvorio vratašca te izvukao peškir koji joj je pružio.

"Malo?" uzevši peškir upita Sandra. "Hvala vam. Vani su se u toku sat vremena izmijenile sve četiri vremenske sezone." Rekla je Sandra trljajući nježnim peškirom lice, ruke, a zatim kosu.

"Kako vam mogu pomoći? Želite da vam naručim taksi ili da se malo odmorite?" Upitao je.

"Zapravo imam sastanak s gospodinom El Arafat." Odgovorila je Sandra.

"Ah, gospođice Sandra. Gospodin vas očekuje, molim vas dopustite da vas najavim."

Sandra je posmatrala kako odlazi iza pulta, podiže slušalicu i najavljuje njen dolazak. Kada je spustio slušalicu došao je do nje i uputio je prema liftu. Kada su se vrata otvorila ukucao je broj i okrenuo ključem, a Sandra je sve to zbunjeno posmatrala. Završivši istupio je van lifta, stavio ruku preko trbuha i naklonio se s osmijehom. Sandri nije ostalo ništa drugo nego da mu podari osmijeh dok su se vrata lifta zatvarala. Kad su se zatvorila, ispred nje je bilo ogledalo i taj  je vidjela kako izgleda, kao pokisli rakun. Sva njena pažljivo stavljena šmika bila je razmazana po licu, a njena kosa zalijepljena za nju. Spustila je ruksak i skinula jaknu. Približila se vratima kako bi bolje vidjela i trljala lice peškirom dok je lift svirao pored svakog prođenog sprata. Iako joj je nešto bilo čudno, tada nije shvatila da se vrata ne otvaraju na svakom spratu. Kad je spustila peškir pogledala je u svoje rumeno i koliko toliko čisto lice i raširila usne preko stisnutih zuba kako bi vidjela je li s njima sve u redu. Kada je podignula prst da povuče nokat između jedinica, vrata se otvoriše i ona se nađe oči u oči s crnokosim božanstvnom koje ju je gladno posmatralo.

"Z..zdravo." rekla je Sandra s prstom koji je stajao ispred njenih usta.

"Zdravo." Rekao je Aadil posmatrajući pokislu ženu u bijeloj majici koja nije sakrivala ništa.