Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Četrnaesto poglavlje

Muškarci nikad neće znati koje sve tajne krije ženska torba. Nije bitno koliko je velika u njoj se nekako pronađe mnogo toga što se pokaže potrebnim u nekom trenutku. Bilo je tu svega, omota od čokoladica, prosutih žvaka, ruževa i sjajila za usne koji stoje za svaki slučaj. Maramice, obične, vlažne, antibakterijske.  Par olovaka od kojih neke ne rade, ali stoje za slučaj da kojom magijom prorade.  Bilo je to kao da otvorite pandorinu kutiju.

Aadil je zadivljen gledao kako Sandra vadi vlažne maramice, zatim suhe i onda antibakterijski gel. Ta torba nije izgledala toliko velika da u nju sve to stane. Iskren da bude nije ni primjetio tu torbu dok je Sandra nije stavila na sto u parku kad su sjeli da pojedu sladoled u miru. Obrisala je ljepljive ruke njegove kćerke i to sve s osmijehom. Dan je bio predivan i uživao je u tom zelenilu.  Bilo je malo problema oko odabira sladoleda jer je njegova Farah željela bar pet okusa, ali ljudi su bili susretljivi pa joj stavili svega po malo i on ih je pošteno nagradio zbog toga. Zatvorio je oči i pustio da ga priroda umiri. Nije ni znao koliko dugo bio u tom položaju, ali kad je otvorio oči ugledao je Sandru kako češlja duge crne kose njegove kćerke dok joj ova nešto priča.  Bio je to prizor koji ga je pogodio u njegovo ranjeno srce. Te ruke koje su bile  svjetlije od njegovih nježno su dizale snop po snop kose i prolazile zubcima češlja kroz tu kosu tako sličnu njegovoj. Njegova kćer je zabacila glavu kako bi vidjela Sandrino lice dok joj je nešto pričala, a Sandra joj je spustila poljubac na čelo i osmijeh koji je sijao na licu njegovog djeteta bio je njegovo najveće bogatstvo u tom trenutku.

Kad je osjetio bol u leđima zbog dugog sjedenja, ustao je i istegnuo se, a Sandra je u tom trenutku okrenula glavu prema njemu i on je uhvatio njen pogled koji je prelazio preko njegovog tijela. Kad je pogledala u njegove oči ugledao je rumenilo koje se širilo na njenom licu i osmijeh mu se razvukao.

"Papa?" čuo je negdje miljama daleko.

"Hm?" odgovorio je još uvijek gledajući

"....hoćeš?" je bilo jedino što je Aadil čuo. Prekinuo je taj intezivni trenutak i pogledao u svoju kćer koja ga je gledala s iščekivanjem.

"Hoću li šta?" upitao je shvativši da nije čuo ništa što mu je kćer prije toga govorila.

"Hoćeš se ganjati sa mnom?" Upitala je djevojčica.

"Ah, Farah." Rekao je Aadil, koji u tom trenutku nije bio siguran ni da li ima snage da se vrati kući.

"Ja ću se ganjati s tobom." Rekla je Sandra i ustala. Spustila je glavu do Farahine i nešto joj šapnula, a Aadil je gledao kako Farahine oči zasjaše od nestašluka dok je klimala glavom. Malo nakon toga Farah je počela da trči, a Sandra za njom. Aadil je sjeo nazad na klupu i uživao u smijehu i sretnim vriscima svoje kćeri dok je bježala da ne bude ulovljena. Trčale su zelenom travom, ostavljajući svoje otiske na njoj. Kružile su oko drveća, stajale pa opet trčale, a on je s osmijehom sjedio. Iznenada su nestale iza drveća i on nije mogao da ih vidi, da bi se neko pojavio iza njega i dodirnuo ga po leđima.

"Sad je tebe, papa." Rekla je malena Farah i počela trčati prema Sandri koja je stajala nedaleko od njih. 

"Mene, je li?" Rekao je Aadil i ustao. Nikad ni u snu nije mogao da pomisli da će da trči po Hyde parku, ali to se ipak dešavalo. Trčao je i ganjao Farah oko drveća dok je ona dozivala Sandru.

"Uhvati Sandlu, papa! Sandlu!" Vikala je djevojčica kroz smijeh i bez daha.

"Sandru, ha?" rekao je Aadil i zatrčao se prema Sandri koja je bez daha i s velikim osmijehom bježala od njega. 

Nije vjerovao da će se osjećati tako lagano trčeći kroz park. Kao da nikad nije imao nijednu brigu u svom životu. Kao da ne postoji ništa drugo osim njih tu u tom prostranom zelenilu u sjenama drveća.