Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Dvadeset peto poglavlje

Sandra je čula da je neko doziva. Nije znala gdje se nalazi, ali čula je svoje ime kako odzvanja u tom prostoru i zvučalo je kao da osoba dolazi sve bliže njoj. Osjetila je ruke na svojoj glavi i nešto hladno na svom potiljku. Pritisak u glavi bio je prevelik  i podigla je ruke prema sljepoočnicama i snažno stisnula. Nije bila svjesna ničega što se desilo prije, ali čula su joj polako dolazila sebi. U nos joj se uvukao neugodni miris bolnice i samo to je bilo dovoljno da je sva sjećanja udare u jednoj sekudni. Naglo se ispravila i uzviknula:

"Farah!" Bilo je to ime koje joj je donijelo toliko radosti, a sada joj je to ime zadalo toliko bola da je na trenutak izgubila svijest. Otvorila je oči i prvo što je ugledala bile su plave, zabrinute, umorne oči. Bol koji je u njima vidjela, mogla je osjetiti duboko u sebi.

"Ššš..." Govorio je Aadil dok ju je milovao po obrazu. Podigla je ruku do potiljka gdje je osjetila kapljice kako se spuštaju niz njena leđa. Spustila je dlan na nečiju ruku pa je preko ramena pogledala u osobu iza sebe. Njena tetka čuvala je hladan oblog na njenom vratu i zabrinuto je posmatrala. 

"Jesi dobro, dušo?" pitala je Suzanne. Sandra je klimnula glavom i vratila pogled na čovjeka koji je čučao ispred nje. Njegovi dlanovi su sad bili na njenim koljenima, a ona poznata brazda između njegovih obrva  bila je jako uočljiva. Sandra je duboko udahnula i pokušala zanemariti treperenje u stomaku na taj poznati dodir. Njegovo lice je bilo mršavo i oči su bile jako upečatljive. Nestalo je onog zdravog izgleda na tom tamnijem licu. Njegova glava je bila obrijana i još više je pridonosila tom izgledu bolesti koji ga je pratio. Nije izgledao nimalo dobro.

"Dobro sam" rekla je drhtavog glasa. Okrenula je glavu prema tetki i upitala: "Kad je mogu vidjeti?"

Suzanne je pogledala u Aadila koji je klimnuo glavom pa u nju i rekla:
"Odmah, ako hoćeš." Sandra je klimnula glavom i krenula da ustaje. Aadil je sklonio ruke i ustao zajedno s njom. Tijela su im bila preblizu. Njen miris je dopirao do njegovih nosnica i osjećao je kako mu srce brže lupa. Bila je to divna zamjena za ovaj miris bolesti i smrti koji ga je okruživao zadnja tri mjeseca. Ruke su mu drhtale od želje da se omotaju oko tog krhkog tijela i da je privuče sebi. Nije ni sam znao da mu je toliko nedostajala dok se nije našla tu pred njim. Podigla je glavu i spojila svoj pogled s njegovim. Vidio je bol u njima, bol koju je i sam nosio. Bila je jedina osoba koja je sigurno razumjela ovu patnju koju nosi u sebi.  Kada je skrenula pogled prema doktorici, odmaknuo se od nje, želeći joj dati prostora.

"Idemo?" upitala je doktorica i on je klimnuo. Sandra je već krenula za njom, a Aadil se okrenuo prema svojoj majci koja je sjedila na stolici kršeći ruke.

"To je ona, zar ne?" upitala je Freyal drhtavim glasom. Aadil je prešao rukom preko glave i klimnuo. Često se noću budio dozivajući Sandru. Njeno ime spominjalo se u njihovim razgovorima. Farahina slika koju je nacrtala bila je obješena u dnevnom boravku njegovog stana i bila je bolna za gledati, što zbog toga što ga je podsjećala na sretne trenutke sa Sandrom, što zbog osmijeha svoga djeteta koje nije vidio jako dugo. Jednog dana Freyal je konačno pronašla snage da ispita svoje dijete o boli koja ga tišti, o ženi čije ime doziva i o slici koju je sakrio u ladicu svog radnog stola i mislio da ona ne zna za nju. I tada joj je Aadil sve ispričao. Njegova majka je dugo šutjela, a onda mu rekla da je potraži, ali on nije mogao da joj  zada ovu bol iako bi bilo lijepo s nekim je podijeliti. Bilo bi lakše sve to podnijeti. Nije mogao ovaj teret natovariti na njena krhka leđa koja već imaju dovoljno svojih problema. Međutim, očito nije bitno šta on želi, već ono što je sudbina spremala. U životu je bilo suđeno kad ćeš se roditi, kad umrijeti i koga upoznati. Sve ostalo je do nas. Očito njegovo poznanstvo s Sandrom nije završeno u tom sudbonosnom smislu. Njegova majka je dobro znala koliko mu Sandra znači i koliko se kajao što je sve onako završilo.

"Bože, ti koji daješ i uzimaš, hvala ti što si je vratio u naš život." Rekla je Freyal.

"Amin" rekao je Aadil.

                                                                                     ***

Sandra je bila nervozna dok je u svoj toj opremi čekala Aadila i njegovu majku dok se obuku. Nije željela sama da ulazi u tu sobu, nije bila sigurna da bi mogla izdržati sama u toj maloj sobici bez nečije potpore.  Ulazila je u nepoznato područje i nije znala kako da se postavi. Kad su se pojavili svi isto obučeni kao ona, klimnula je glavom. Stala je po strani dok su oni jedno za drugim ulazili u tu malu sobu. Stala je na prag i pogledala u to malo tijelo koje je bilo okrenuto prema zidu. Srce joj se steglo od bola. Polako je zakoračila u istom trenutku kad se Farah okrenula na zvuke koraka. Sandra je stala onog trenutka kad je ugledala to lijepo lice. Koža joj je bila sivkasta, oči upadno izražene. Kosti jagodica su bile dosta izoštrene i pokazivale su tačno koliko je smršala. Turban na glavi sakrivao je činjenicu da nema kose, ali nedostatak obrva i trepavica je itekako pokazivao kroz šta je prošla ta mala djevojčica. Pritisak u očima se pojačavao i treptala je kako bi otjerala suze koje su pokušavale da izađu. Morala je biti hrabra. Djevojčica je prešla pogledom preko Suzanne, Aadila i Freyal, a onda se njen pogled zaustavio na njenom. Sandrino srce je ubrzalo.

Aadil je stajao do doktorice i gledao u svoje dijete kako gleda u tu ženu koja je donijela toliko sreće u njihov život. Gledao je prepoznavanje u tim velikim plavim očima i konačno, nakon mjesec dana, ugledao kako se te modre usne razvlače u veličanstven osmijeh. Molio se Bogu u tom trenutku da ne sanja, da mu se ne pričinjava.  Pogledao je u lice svoje majke koja nije krila suze zbog tog susreta, zatim u doktoricu koja je brisala lice prekriveno maskom. Sandra je zakoračila prema krevetu. Farah se ispravila u krevetu i njene oči su bile pune suza.

"Vlatila si se." Rekla je Farah grubog glasa. Srce u Aadilovim grudima je pokušavalo da izađe kroz njegova prsa. Gledao je taj dirljivi susret s očima punim suza. Da, bio je muškarac, ali tu na tom krevetu je bilo njegovo dijete koje je pričalo i imalo osmijeh na licu nakon toliko vremena. Njegovo dijete koje je sad bilo u čvrstom zagrljaju žene koja joj je toliko nedostajala. Obje su plakale dok su se čvrsto grlile. Sandra se odmaknula i spustila ruke prekrivene rukavicama na lice njegove kćeri i rekla.

"Jesam i ne idem nigdje više."

Nada koja je ispunila njegovo jadno srce bila je dovoljna da smiri onu paniku koju je osjećao u stomaku.