Sedmo poglavlje

4.6K 293 7
                                    


Aadil je prošao kroz garderober prema svom kupatilu. S police je uzeo pažljivo složeni peškir, pogledao se u ogledao te odmahnuo glavom razočaran sam u sebe. Ušao u sobu pogledao u ženu koja je stajala još uvijek na istom mjestu i pružio joj novi, veći peškir. Zahvalno ga je pogledala, on je klimnuo glavom i vratio se u garderober.

Nesvjesno otvarao ormare jedan za drugim,a ni sam nije znao šta traži. Danas mu je očito jezik brži od pameti. Svjestan je da se već ukopao na samom početku, nastavio je da se ukopava sve dok mu nije došlo do grla. Kada je konačno pronašao svoje trenerke izvukao je jednu i uzeo majicu s police pored i krenuo nazad u sobu.

Još uvijek ometen svojom glupošću na trenutak nije shvatio u šta gleda kada je ušao u sobu. Priviđenje ili je totalno poludio, ali mogao se zakleti da tu u njegovoj sobi stoji nagnuta žena u crnom donjem rublju. Rukama je vrtila dugu crnu kosu koja je padala do poda. Uvijala je i cijedila, a on je mogao samo da gleda. 

Pokušao je da ne gleda, u glavi je znao da ne bi trebao, ali bilo je jače od njega. Prelazio je pogledom preko njenih dugih nogu sve do oblina prekrivenih čipkom, preko linije njenih leđa pa opet nazad. Glavu joj je vidio kroz raširene noge i oči su joj bile sklopljene dok je koncentrisano uvijala kosu u peškir. 

Stajao je Aadil tako sve dok nije otvorila oči i vrisnula, a njen vrisak natjerao ga je da se trzne iz opijenosti koja je bila prisutna svaki put kad je bio u njenoj blizini.

"Oprosti!" Rekao je i okrenuo joj leđa. 

"Isuse Bože. Oprostite vi gospodine Aadil, nisam mislila da ćete se tako brzo vratiti. Htjela sam da skinem ovu mokru odjeću kako bi se umotala u peškir. Oprostite." Govorila je dok se kretala, a Aadil je gledao u kut sobe kako bi skrenuo misli.

"Evo, sad sam u koliko toliko pristojnom izdanju. Da li je to što čuvate u rukama odjeća za mene, mogu li je, molim vas, dobiti."

"Da li je sigurno da se okrenem."

"Sigurno koliko može biti." Rekla je Sandra.

Aadil je duboko udahnuo, zažmirio i nageo glavu nazad te konačno otvorio oči i okrenuo se prema njoj. Preškir je prekrivao njene obline, njena kosa je bila umotana u drugi peškir koji je imala u  liftu. Njene duge noge bile su otkrivene i kakav su samo prizor činile. Izgledala je kao žena koja je izašla iz tuša i spremala se za počinak u zagrljaju svog voljenog. Čvrsto je stisnuo prste oko tkanine u ruci i pružio joj. S blagim osmijehom pružila je ruku prema njemu i uzela dio tkanine. Stajali su tako njih dvoje u njegovoj sobi, gledajući jedno drugo u oči dok ona konačno nije spustila pogled i on je to shvatio kao znak da je vrijeme da ode.

Okrenuo se i izašao iz svoje sobe i uputio se prema svojoj maloj djevojčici čiji je vrh glave virio na kraj hodnika. Kada ga je ugledala, kao s vjetrom odnešena kosa je nestala, a on je čuo bat malih koraka kako nestaju prema dnevnoj sobi. Osmijehnuo se. Nije bilo ništa čudno da ta mala znatiželjna glava se negdje pojavi. Imala je tu potrebu sve da zna, da svojim očima vidi. Zato je bilo teško objasniti joj postojanje Boga, jer ona u ono što ne vidi i ne vjeruje.  Bila je mala i nije sve razumjela, ali previše tvrdoglava da bi joj se dalo objasniti. Pogotovo je teško objasniti da postoji Bog djevojčici kojoj je majka umrla tako rano i u teškim bolovima.

Prolazio je pored slika svoje male porodice i zastao pored slike žene koja je sa sobom odnijela dio njegovog srca, njegove duše. Dio njega. Podigao je ruku i pomilovao preko stakla to voljeno lice i osjetio stid zbog toga što je pomislio na drugu ženu. Što mu je tijelo reagovalo na njeno tijelo. Ona brazda između njegovih obrva se opet pojavila i sve ono što je prolazilo kroz njegovo tijelo je stalo. Nije bilo vrijeme za to. Možda nikad neće ni biti.

"Papa." Rekao je zvonki glasić kad se pojavio u dnevnoj sobi. "Ja sam plinceza." Uzela je rukama rozu haljinu, koju ga je natjerala kupiti samo za ovu sliku, te se vrtila u krug. Njen smijeh grijao je njegovo promrzlo srce i tjeralo ga ponovo da kuca. Zbog nje. Za nju. 

"Prava si princeza. Da li ti je to Amani napravila frizuru?" Pitao je Aadil dok je prelazio rukom preko duge crne pletenice koja je obuzdavala divlju kosu njegove kćeri.

"Ahm." Rekla je Farah gledajući perle na svojoj haljini.

Začuvši korake oboje su okrenuli glavu prema zvuku. 

"Oprostite mi što ste čekali, ali iskoristila sam malo vaš fen samo da prosušim kosu. Nadam se da vam to ne smeta." Rekla je Sandra pojavljujući se iza zida. Aadil nije mogao ništa drugo nego da gleda u nju tako prekrivenu njegovom odjećom. Trenerka je bila predugačka pa je zavrnula nogavice par puta, a crna majica bila joj je preširoka. Kosa joj je bila zavezana u konjski rep, a lice bez truna šminke. Bila je tako neobično lijepa čak i tako obučena u odjeću koja ne ljubi njene obline.

"Sandla!" Rekla je njegova mala curica i poletila prema njoj. Sandra se spustila u čučanj i dragog srca primila ju u zagrljaj. Naslonila je glavu na njena mala ramena, a Farahine ruke završile su oko Sandrinog vrata.

"Prava si princeza." Rekla joj je Sandra podigavši je na svoj kuk. "Sad sam ljubomorna, ja nikad nisam imala takvu haljinu." Zavrtila ju je po sobi i Aadil nije mogao ništa drugo nego da osmijehom odgovori na pruženi osmijeh. Sreća njegove kćeri mu je jedini cilj u životu. Iako joj je život počeo tragedijom, ne želi da joj to obilježi dalji tok života. Ne želi da joj život ukrade osmijeh, jer s osmijehom je sve lakše. 

Gledao je u tu nepoznatu ženu koja je donijela osmijeh na lice njegove kćeri i zbog toga će joj uvijek biti zahvalan, ali i dužan. Jer on šta dobije bez nekog predumišljaja, vraća duplo. A osmijeh koji ima njegova kćer staviće i na to lice s tužnim očima.

Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖Where stories live. Discover now