Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Jedanaesto poglavlje

Bilo je potrebno par poziva kako bi dobio sve što je tražio. Nakon saznanja da je Sandri rođendan i molbe u Farahinim očima, Aadil je ustao i otišao u svoju radnu sobu. Nazvao je svog asistenta i dao mu par zadataka, zatim nazvao vozača kako bi odgodio odlazak na par sati, a onda recepciju da pošalju dostavu kad stigne u stan. Naslonio se na crni radni stol s rukama sklupljenim pod bradom i posmatrao ugašeni monitor laptopa. Rukom je pomjerio miš i slika Sahar i Farah dan poslije poroda se ukazala na njemu. Savršeno se sjećao trenutka kad je slika nastala. Bio je to jedan od najvažnijih i najljepših trenutaka u njegovom životu. Farah je tada imala prvi osmijeh na licu i njih dvoje su se svađali kome se osmjehnula.

Aadil je znao da ova depresija kojom se suočava svaki dan je nešto što svaki čovjek proživi, priznao to ili ne. Ponekad se čovjek slomi jer nije u stanju podnijeti sav teret koji mu se konstantno stavlja na leđa. Ponekad jednostavno koljena otkažu i padneš, ali nastaviš da pužeš jer život ide dalje, bez obzira na svu bol koju osjećate. Borite se jer onaj prkos i inat u vama ne daju da vas pobjedi vrijeme. To je ono što je Aadil radio, puzao pod teretom svega što se desilo. Svakim danom kad bi pogledao svoju kćer i čuo njen osmijeh osjetio je kako se dio tereta polako diže, a s njim se ispravljao i on. Polako je isplivavao na površinu. Pa i ako je trebao slaviti rođendan neke nepoznate žene u svom stanu, uradio bi to za svoje dijete, ali i zbog sebe. Nedostajalo je smijeha u ovom stanu, smijeha koji je ova žena tako lako donijela nesvjesna kako to nije nešto što se redovito dešava.

Odgurnuo se od stola i ustao. Vrijeme je bilo da se vrati u dnevnu sobu i čeka dostavu. Hodao je hodnikom i ovaj put prošao a da ne zastane ispred slike svoje žene. Samo je pogledom pomilovao to lijepo lice i nastavio se kretati. Bacio je pogled na Sandru i Farah koje su nešto tiho pričale dok je Sandra dodavala boje na portret, a zatim se okrenuo prema kuhinji koja je bila  spojena s dnevnim boravkom. Želio je taj otvoreni plan stana, nije volio zidove da mu zaklanjaju svjetlost, a imao je sve na vidiku jer je uvijek morao imati Farah u vidnom polju. 

Izvadio je  tri tanjira i vilice, zatim tri čaše i pripremio nož za tortu. Izvadio led iz frižidera i smjestio u posudu te sve to smjestio na trpezarijski stol. Pogledao je na sat i krenuo da lupka prstima po crnom mramornom šanku. Preko ramena pogledao je u njih dvije i opet vratio pogled prema liftu. Krenuo je hodati dužinom šanka pa opet nazad sve dok nije začuo zvuk lifta. Okrenuo je glavu prema njima dvjema, Farahina mala glavica je izvirivala iza stuba sa stolice. Oči su joj sijale od uzbuđenja. Sjedila je na svojim nogama i skoro se izvrnula preko stolice kako bi vidjela ko je. 

"Farah, molim te sjedi mirno samo da uhvatim sjenu." Rekla je Sandra ne dižući glavu od platna. S dubokim izdahom Farah je sjela i zauzela približno istu poziciju. Očito ne dovoljno sličnu jer je Sandra ustala kako bi joj malo podigla bradu. 

Dok su bile zabavljene Aadil je rukom ubrzano pozvao dostavu da sve postave unutra. Četiri nepoznate osobe su brzo raporedile sve po stolu i šanku. Pred ulazak u lift jedna se žena okrenu i reče:

"Nadam se da zna koliko je sretna." Namignula je i vrata se za njom zatvoriše. Taj mali potez nije imao ni približno sličan učinak kao onaj  koji mu je uputila žena koja sjedi u njegovom stanu. Polako se uputio prema kauču i sjeo naslonivši glavu na ruke. Pozicija koja je postala dio njega. Sjedili su tako još nekih sat vremena. Farah je poskakivala u stolici i pogled joj je stalno bježao prema kuhinji, a Sandra je imala koncentrisan pogled na rad koji je sve više poprimao izgled slike. Kad je uočila da je djevojčica nema mira i da od daljeg rada nema ništa, polako je spustila kist i drvenu paletu. Uzela je krpu s obližnjeg stolića i obrisala ruke. 

"Mislim da je dosta za danas, ljepotice." Nije uspjela ni završiti rečenicu, a Farah je već otrčala u kuhinju. S osmijehom na licu Sandra je sklonila stvari, obrisala kistove i stavila ih u posudice. Zatim je ustala i otišla u kupatilo kako bi skinula kombinezon i oprala ruke. Kad se vratila u dnevni boravak stavila je kombinezon u ruksak, telefon i flašu s vodom i ponovo pregledala prostor te krenula prema kuhinji gdje je čula glasove kako bi se pozdravila s njima. Kad se pojavila iza stuba, Farah je vrisnula.

"Sretan rođendan" i bacala je konfete u zrak. Zapanjena Sandra je stala i pogledom prešla preko stola. Bijela torta s jednom upaljenom svijećom stajala je u sredini, veliki buket crvenih ruža i par upakovanih poklona stajali su na kraju stola. Ispred nje postavljena gozba sa tanjirima za tri osobe. Flaša vina hladila se u sredini i pored njega šampanjac da djecu. Pogled joj se polako zamućivao i treptala je kako bi otjerala suze, ali bilo je kasno jer je jedna već kliznula niz obraz. Pogledala je u Aadila koji ju je gledao s blagim osmijehom. 

"Kako?" bilo je jedino što je uspjela izgovoriti kroz stisnuto grlo. 

"Magija." Rekao je nasmijavši se.

"Sretan rođendan! Sretan rođendan! Sretan rođendan!" ponavljala je Farah trčeći oko stola i praveći nered s konfetama. 

Sandra je podigla ruke do lica i počela da plače. Ramena su joj podrhtavala sa cijelim tijelom i Aadil je krenuo prema njoj i uzeo je u zagrljaj.

"Hej. Hej. U redu je. Ovo je trebao biti sretan trenutak." Govorio je dok ju je milovao po leđima.

Farah je stala i gledala ih, a onda se zatrčala prema njima i obgrlila oboje sa svoje dvije male ruke. 

"Što plače?" upitala je, a suze su se kupile u njenim očima.

"Plače jer je sretna" odgovorio joj je Aadil jer Sandra još uvijek nije smogla snage da progovori, ali je omotala jednu ruku oko njegovih leđa, a drugo spustila na njena ramena i pustila sebi da uživa u tom čarobnom trenutku.

"Kad si sletan tleba da se smiješ ne da plačeš." Rekla je mala djevojčica i nastavila da slavi dok su njih dvoje uživali u zagrljaju.  

Kad je konačno došla sebi, Sandra je izljubila malenu djevojčicu koja ju je odvela da puše svijeću. Zaželjela je sreću i zdravlje svima njima, a onda otpakovala poklone i večerala s njima. Sjetila se samo poslati majci poruku da će kasniti i uživala u čarobnom iznenađenju.