Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Dvadeset prvo poglavlje

Malo je toga od čega jedna žena ne može da se oporavi. Prežive žene mnogo toga u toku svog života i opet nekako nađu snagu da se s osmijehom suoče sa sutrašnjicom. Mnogo ružnih riječi prođu kroz uši jedne žene, mnogo udaraca život zada znajući da će se taj slabiji spol ustati, otresti prašinu s odjeće i nastaviti koračati. Prežive i rođenje i smrt, daju život pa gledaju kako nestaje pred njihovim očima. Žena kad postane majka, postaje i najjače i najkrhkije biće na svijetu. Jedina bolna tačka postane joj dijete. Trpi kako ono ne bi trpjelo. Živi kako bi ono živjelo. Preživi žena i kad nadživi svoje dijete. Gleda kako život odlazi iz njega, nakon što ga je cijeli život nosila u srcu i devet mjeseci u sebi. Sve žena preživi.

Fizička bol je nešto što prođe. Udarac je lakše podnijeti od ovih kandža koje su prošle kroz Sandrinu dušu. Modrica nestane i  ne ostane trag osim sjećanja koje duša pamti. 

Sandra nije ni znala kako je došla do svog stana nakon što je izašla iz taksija. Ona bol u grudima ju je učinila nesvjesnom svijeta oko sebe. Ležala je na krevetu s jastukom pritisnutog na grudima i tupo gledala u prozor gdje je nebo pozdravljalo novi dan. Suze su tekle niz njeno lice, ali ona to nije ni osjećala. Mislila je da će osjećati bijes, tugu, ali nije osjećala ništa. Gledala je kako nebom prolaze oblaci, kako sunce zalazi i kako tama prekriva sve. Još uvijek je ležala u istom položaju. Nije bila svjesna vremena koje prolazi. Nije osjećala hladnoću, niti je osjećala glad ili žeđ. Nije osjećala čak ni da je živa. Polako se njena ruka spustila na njen ravni trbuh. Tamo gdje se na par trenutaka stvarao život. Život za koji nije ni znala da je stvoren dok ga nije izgubila. Mislila je da će nakon toga umrijeti, ali je preživjela. Negdje u pozadini čula je telefon da zvoni, ali nije se obazirala. Nije imala snage da se ustane i suoči sa svijetom. Željela je biti tu gdje nije osjećala ništa.

Kada se napokon njen organizam pobunio ustala je i krenula do kupatila. Odraz koji je gledao u nju u ogledalu nije bio prikaz onoga što je ona osjećala. Ta smirena blijeda pojava bila je sve samo ne ona. Umila se i otišla do frižidera. Njen prazni frižider više je bio odraz nje nego ono što je vidjela u kupatilu. Uzela je kiselu krastavicu  i zagrizla, zatvorivši vrata uputila se nazad u sobu. Nije imala snage da stoji, a još manje da jede. Cijelo tijelo drhtalo joj je od hladnoće koja je prolazila kroz nju. Uzela je prekrivač i opet legla na bok nadajući se da će sutra kad ponovo otvori oči sve proći.

Bubnjanje u glavi ju je probudilo. Nije znala gdje se nalazi ni koliko je sati, nije bila sigurna ni da li želi znati. Kada je opet osjetila glavobolju i pritisak u očima, shvatila je da je prouzrokovano udarcima koji su dolazili s njenih vrata.  Polako je krenula prema vratima pridržavajući se uz zid dok je hodala. Kada je došla na korak do vrata ona su se otvorila i ušao domar u pratnji njene uplakane majke. Njena majka je vidjela prazninu u njenim očima i odmah je povukla u zagrljaj.

"Hvala Bogu" prošaputala je uplakana žena dok je grlila svoje dijete. 

"Vidite da je sve uredu gospođo. Kako si Sandra?" upitao je vidno zabrinuti domar. Sandra je uspjela samo klimnuti glavom.

"Vidimo se. Doviđenja dame." Rekao je i zatvorio vrata za sobom.

Rebecca je uhvatila obraze svoje kćeri i gledala u njene oči. Vidjela je tako poznato mrtvilo u njima, da ju je duša boljela. Šta ne bi uradila da skine tu tamu iz njenih očiju. 

"Jesi dobro?" upitala je Sandru koje je bila više mrtva neko živa. Sandra je klimnula glavom i uputila se prema sobi i legla na krevet. Rebecca ju je pratila u stopu sa suzama koje su već tekle niz njeno lice. Ruka na prsima je bio pokušaj da smiri srce koje je lupalo u ludoj panici. Pokrila je svoje dijete isto onako kako je to radila kada je bila mala. Sjela je na krevet iza njenih leđa i spustila ruku u tu dugu tamnu kosu. Polako je prstima prolazila kroz nju. Milovala je svoje ranjeno dijete pokušavajući bar na neki način da se smiri.