Petnaesto poglavlje

4.2K 289 21
                                    


Dok je pokušavala smiriti drhtave ruke Sandra je duboko udahnula. Ramena su joj se podigla skoro do ušiju, kao da pokušava da uđe sama u sebe, da se zaštiti. Malo toga je moglo da prođe kroz zidove koje je izgradila oko sebe. Da je povrijedi toliko da postane ranjiva i da to bude okom vidljivo. Kad čovjeka slome i on preživi, postane jači nego ikad. Međutim i najjači nekad pokleknu. Gledala je u svoju manikuru koja joj je taj dan donijela toliko veselja, a sad je htjela da sve to poskida i da nokti izgledaju onako kako se ona osjeća. Slomljena. Krenula je da lomi ruke i opet je duboko udahnula. 

Aadil je gledao kako se ona bori sama protiv sebe. Imao je toliku želju da je zagrli i otjera sve te brige. Da joj skine to breme koje nosi i da ga rado on ponese umjesto nje. Nije mogao izdržati više ni trenutak a da je ne dodirne pa je pružio ruku preko stola i uhvatio njenu promrzlu koja se od kontakta ukočila. Polako je podigla pogled prema njemu i vidio je neisplakane suze kako stoje na dnu oka. Jedna je polako kliznula niz taj blijedi obraz i on je osjetio kako ga srce steže. Stisnuo joj je šaku kao univerzalni znak potpore i čekao. Samo je čekao u tišini dok su suze jedna za drugom ostavljale trag na njenom licu. 

Kada je uspjela da se sabere Sandra je čvrsto stisnula njegovu ruku i rekla:

"Oprosti." Te podigla drugu ruku da obriše mokro lice. "Nisam željela da se slomim tu pred vama, ali nisam očekivala da ću ga vidjeti. Nisam bila spremna za to."

Aadil je palcem prelazio preko nježne kože njene ruke i šutio. Nije htio da je prekida. Nije htio ništa da pita. Želio je da mu ona sama ispriča ono što želi.

Udahnuvši Sandra je rekla:

"Taj čovjek je nekad bio najvažniji muškarac u mom životu. U jednom trenutku bio mi je važniji čak i od mene." Duboko je udahnula i nastavila.

"Bili smo skupa 3 godine. Planirali smo da se uzmemo, da imamo djecu, malu kuću s bijelom ogradom negdje u predgrađu i psa. Imali smo sve isplanirano." Nasmijala se onako na silu. "Znaš kako bude s planovima, nikad nisu sigurni i skoro uvijek ne budu ispunjeni." Obrisala je nos nadlakticom i nesvjesno spustila dlan preko njegove ruke kako bi se igrala s njegovim prstima. "Njegovi roditelji me nisu voljeli, ali on je uprkos njima bio sa mnom. Kad smo im rekli da smo se zaručili nisu htjeli da pričaju s njim par mjeseci, ali ipak smo nastavili da planiramo. Sve je bilo dobro do trenutka kada sam završila u bolnici zbog bolova u stomaku. Bio je uz mene dok sam se oporavljala od operacije, ali bio je mislima miljama udaljen od mene. Tako je bilo i kad sam se vratila u stan u kojem smo živjeli skupa. Nastavila sam planirati vjenčanje, to mi je skretalo pažnju sa svega što se dešavalo i od njegove udaljenosti." Duboko je udahnula i onda se opet nasmijala. "I onda jednog dana on dolazi kući pijan, ali sretan. Govori mi da će postati otac. Naravno ja sam mislila da je to pijanska priča pa ga nisam shvatala ozbiljno, ali to njega nije spriječilo da zabada nož za nožem sa svakom uvredom koju je rekao poslije toga. Malo je reći da sam se slomila ispred njega, a da on toga nije bio ni svjestan. Priznao mi je da je bio s drugom ženom zadnjih godinu dana i da je voli više od života i da će uskoro da mu rodi dijete." 

Jecaj koji je izašao iz Sandrinih usta natjerao je Aadila da joj čvršće stisne ruku. Ona je i dalje nesvjesno se igrala s prstima njegove ruke. Onda je on spustio i drugu svoju ruku preko njene i čvrsto stisnuo njene prste. 

"Ethan. Sin mu se zove Ethan. To sam ime ja izabrala za svog sina. Uzeo mi je čak i ime. Malo mu je što mi je sve uzeo, morao je da uzme i onu jedinu lijepu uspomenu koja mi je ostala od njega. Aadile, ja ne mogu imati djece. " Rekla je Sandra i pogledala ga u oči, a on ju je samo gledao.

"Prevario me, a onda mi je rekao da žene poput mene vjerovatno ne trebaju da imaju djecu. Zašto, Aadile? Šta to meni fali? Šta sam ja to Bogu skrivila? Je li? Šta je tamo neka žena bolja od mene pa da dobije priliku da osjeti kako dijete raste u njenoj utrobi? Da miluje nabrekli trbuh u kojem nosi plod ljubavi. Da osjeti otkucaje srca. Da istrpi sve to kako bi nosila svoje dijete u rukama. Zašto mene Bog kažnjava? Šta sam ja to uradila u svom životu osim što sam pokušala pomoći kome sam mogla da bi me kaznio na najgori način na koji može kazniti jednu ženu." Drhtala je dok je čvrsto stisnula njegove ruke. Suze su padale niz njeno lice dok ga je gledala u oči. 

Aadil je izvukao svoje ruke od njenih i ustao. Obišao je sto i sjeo na klupu pored nje te je uzeo u zagrljaj. Čvrsto je stisnuo ruke oko nje i ona je krenula jecati. Podigao ju je s klupe i smjestio na svoja bedra, a ona je naslonila glavu na njegova prsa i jecala. Spuštao je poljupce po njenoj kosi. 

"Ššš. Nisi ti ništa kriva, habi. Nisi ti ništa kriva." Govorio je Aadil dok ju je čvrsto grlio. Jecaji su tresli njeno tijelo i čvrsto se čuvala za njega. Tražila je zaštitu, utjehu, odgovore. Odgovore koje on nije imao jer niko ne zna zašto Bog testira našu vjeru tako što nam uzme ono što najviše želimo. Srce mu se slamalo zbog žene koju je tek krenuo da upoznaje. I ispod svake ljuske koju je skinuo pronašao je nevjerovatnu snagu ovijenu bolom. 

"Oprosti mi, habi." Rekao je Aadil i poljubio je u sljepoočnicu. Sandra je podigla uplakanu glavu i pogledala ga zbunjeno.

"Oprosti mi što si žrtva muške gluposti. Znam da te nisam ja povrijedio, ali ti se izvinjavam u ime cijelog muškog roda zbog budale koja te povrijedila. On nije vrijedan toga. Nije vrijedan tvojih suza, habi." Podigao je ruku i obrisao suze s njenog lica. "Nemoj plakat zbog stvari koje su prošle, nećeš valjda uplakana budućnost da dočekaš? Ko zna, habi, šta je Bog spremio za tebe." Poljubio ju je u vrh nosa dok je ona gledala u njega. Sjedili su tako i gledali jedno drugo neko vrijeme. Prelazili jedno drugom pogledom preko lica dok do njih nije dotrčalo par malih nogu.

"Sandla je li to opet plačeš jel si sletna? Lekla sam ti da se tleba smijati kad si sletan, a ne plakati." Rekla je Farah.  Aadil je gledao promjenu na Sandrinom licu i kako osmijeh razvlači njene usne. Polako se ispravila u njegovom krilu i pogledala u Farah.

"Ma šta si to rekla mala vražice? Jesi ti ono navijala za tatu da me uhvati, ha? Sad ćeš ti vidjeti." Skočila je i potrčala za djevojčicom koja je bježala i vrištala smijući se. 


Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖Where stories live. Discover now