AMAJLIJA (Završena)

Epilog

GABRIEL

"Onesvjestit ćeš se", Fatih prezrivo kaže i iskapi svoj jack.

"Neću", usprotivim mu se. Zatim čvrsto zatvorim oči pokušavajući otjerati crnilo koje prijeti da će me preuzeti.

"Onda će ti pozliti", gleda me i smije se.

Šupak.

"Ne pomažeš nimalo", odvratim i otkopčam prva dva dugmeta košulje. Nedostaje mi zraka i imam osjećaj kao da ću se ugušiti.

"Ne možeš takav pred nju. Jedino zašto te želi jest zato što je pala na tu tvoju vibru zločastog dečka. Sve ćeš uništiti pojaviš li se takav", ustaje po još jednu čašu, puni je alkoholom i pruža mi ju.

Iskapim ju.

Oštra tekućina žari mi grlo, ali i smiruje moj um i tijelo.

"Nije istina. Voli me i zbog toga što dobro...", započinjem, ali me u trenu prekida.

"Začepi, budalo. Zar si zaboravio da mi je to sestra i da ti ju dajem samo zato što želim da ona bude sretna?"

Smijem se, na tren zaboravljajući ono što me čeka kad jednom izađem iz ove kuće.

"Htio sam reći dobro pjevam", mrmljam kroz smjeh, a kad vidim njegovo lice, moj se smjeh pojača.

"Znam ja šta si ti htio reći", prijeti mi prstom, dok mu se usne krive u smjeh.

Naše podbadanje prekrine otvaranje vrata. Alma, našminkana i u kratkoj haljinici upada u dnevni. Zatim se zaustavi kad nas vidi i ruku stavi na kuk.

"Mislite li se vas dvojica pojaviti?"

"Upravo smo krenuli, ljubavi", Fatih ustaje i obgrli ju oko ramena.

Ustajem i ja za njima, malo se zaljuljam kad me nervoza opet udari u punom zamahu, ali uspijem ostati uspravan.

"Hoće li njemu biti dobro?" čujem Almu kako pita Fatiha.

"Mora", on odvraća, zatim izlazimo vani.

Vrućina me udari, ali to više nije od nervoze već od ljetnog sunca koje sjaji punom jačinom.
Na tren me sjećanje odvede na prošlo ljeto kad sam umalo izgubio sve što sam ikada želio: nju.
Još si ne mogu oprostiti što sam otišao kao posljednja kukavica, što sam povjerovao u Fatihove riječi da će joj biti bolje bez mene. Na sreću, nije mi trebalo puno da shvatim koliko sam pogriješio i koliko mi je malo trebalo da ostanem bez nje. Zato sam danas tu gdje jesam i radim ono što sam trebao i prije.

Ženim se.

Ženim se za plašljivu, ali hrabru curu koja je pobjedila svoje strahove i usput me nesvjesno zavela. Curu koja se nasmijala, spustila oči i pružila mi ruku da se rukujemo. Curu kojoj sam tu istu ruku poljubio i na koju danas stavljam prsten.

Stavio sam ga prije neki dan, zapravo. Danas je to samo potpisivanje kod matičara i proslava u krugu obitelji.
Ali i dalje sam nervozan kao što nikad nisam bio.

Već je tvoja, umiruje me savjest, ali srce ne mari. Pumpa kao ludo, tjerajući u moj mozak razne misli i stvari koje mogu krenuti po zlu.

"Udahni duboko, ona je već unutra", Alma mi govori dok stojimo ispred matičnog ureda. Napravim kako je rekla, otvorim vrata i uđem.

Ne moguće ju je ne primjetiti odmah. Nosi kratku, bijelu haljinicu. Lan joj grli tijelo otkrivajući skladan oblik struka i kukova. Ali ono što je najljepše na njoj je osmjeh. Okrenuta je prema meni, osmjeh joj ide od uha do uha, kunem se. Toliko je širok i predivan da me na kratko zaustavi. Zatim u velikim koracima prijeđem ono malo prostora što nas dijeli, zgrabim ju u naručje i poljubim. Ne površinski, ne samo usnicama. Zavedem joj usta u dubokom mokrom poljupcu ostavši ju rumenom i bez zraka.

"Gabriel", prekori me, gledajući oko nas da vidi gleda li nas netko.

"Mogu te ljubiti kad god i gdje god želim, sad smo muž i žena", mrmljam joj u vrat dok je grlim.

"Tehnički, nismo još", govori tiho i smije se.

Zatim potpisujemo papire i sređujemo onaj formalni dio.  A kad završimo sa svime i kad sjednemo u auto vozeći se u našu budućnost, pružim ruku i stavim ju poviše njenog golog koljena. Potvrđujem svoje vlasništvo. Potvrđujem da je moja, samo i jedino moja.

Njena mala ruka poklopi moju i na tren mi pogled ostane na njenom prstenjaku. Mala tetovažica prstena obgrljuje taj prst, identična takva je i na mome, kao podsjetnik na zavjete koje smo jedno drugome rekli na plaži par dana ranije:

"Ja, Gabriel Maston, obećajem da ću te čuvati u dobru i zlu. Bit ću tu kao amajlija, zauvijek pored tebe."

A kad je noć pala, pokazao sam joj da to doista mislim.

Svaku riječ.

Tu noć sam ju učinio svojom ženom pred Bogom, danas pred ljudima.

Moja zadaća je izvršena.

// Kad ste ga tako lijepo tražili, dobit će te ga kao božićni poklon. Epilog. Mislim da je primjereno da epilog bude u njegovom pov-u jer je cijela priča bila u njezinom. Sad smo zaista došli do kraja ove priče, nadam se da vam se sviđa kraj. Nadam se i da ćete ostati samnom i pratiti drugu priču koju spremam. Nadam se da ste zavoljeli Gabriela i Amandu koliko i ja, i da ćete ipak biti malo tužni što im je došao kraj.
Uz to, želim vam sretan Božić i da uživate u blagdanima. ❤//