AMAJLIJA (Završena)

Želim te

Sljedećeg dana Fatiha vidim tek poslijepodne. Došao je rano ujutro s posla i pola dana prespavao. Napravim mu ručak pozivajući i Gabriela da jede. Obojica dođu iz različitih smjerova; Fatih iz sobe, Gabriel iz ostave u kojoj drži motor i alat. Još mi nije posve jasno kako stoje stvari između mene i Gabriela. Ako me je poljubio, znači li to da smo sada skupa? Ili mu poljubac nije značio ono što je i meni? Jedna strana mog uma me nagovara da ga otvoreno pitam dok se druga smije znajući da sam ja sve samo ne otvorena. Previše se sramim, pomalo i bojim, pitati ga. Zato spustim pogled kad on uđe izbjegavajući susresti njegov.

"Moram nešto obaviti, vratit ću se predvečer", obavijesti me Fatih kad sjedne za stol.

Kimnem glavom, u sebi zahvalna što nije još uvijek ljut na mene. Gabriel me gleda, mogu to osjetiti. Ne znam što da napravim. Ovako je očito da ga izbjegavam, ali ako podignem pogled što ću onda? Da mu se nasmješim? Da ga nešto pitam? Hoće li on meni nešto reći? Hoće li mi barem pokretom naznačiti što smo mi sada? Ili će se praviti da se ništa nije dogodilo?
Ta me misao zaboli i shvatim da ne želim da se pravimo kao da je sve normalno. Ali još me više plaši da će Fatih podignuti pogled i uhvatiti naše, da će shvatiti da smo oboje čudni i da se nešto događa između nas.

Zato kao najveća kukavica pobjegnem u kuhinju. Ostanem u njoj par minuta, smirujući disanje i pokušavajući se urazumiti.

Ponašat ću se normalno, kao i do sada, odlučim.

Pa bar dok on ne da, makar mali znak da je sada drugačije između nas. A onda uzmem zdjelu salate i krenem prema dnevnom. Negdje na polovici puta začujem glasove i stanem.

"Ići ću s tobom", Gabrielov irski naglasak sad je izražen na maksimum dok mirno, ali s intenzitetom govori Fatihu.

"Netko mora ostati s njom. Ovo ću obaviti sam", Fatih mu ogorčeno odgovara.

Sprema se svađa, shvatim.

"Jebote, ustrajao si na ovome. I sam znaš da se ne slažem oko toga, bar mi dopusti da idem s tobom", Gabrielov glas je sada jak i spreman na svađu.

"Stišaj se malo", Fatih odvraća, a onda nadoda: "Ne mogu ti govoriti šta ćeš raditi, ali te molim da me razumiješ. Ona ne smije ostati sama."

Pokušavam pohvatati o čemu pričaju. Znam samo da Fatih ide nešto obaviti, a da Gabriel želi ići s njim. Međutim, ja sam prepreka jer me se boje ostaviti samu zbog mojih napadaja. Poraženo puhnem kad shvatim da je Gabriel zarobljen samnom i da ga to živcira.
Nastavim prema dnevnom i u trenu kad uđem, rasprava prestaje.

"Mogu ostati sama", promrmljam spuštajući zdjelu na stol i sjećajući nasuprot Fatiha.

"Čula si nas?" pita dok mu se zjenice šire. Ja kimnem glavom.

"Ako Gabriel želi ići s tobom, kud god išli, neka ide. Ne želim biti na teret", pojasnim.

"Nisi teret", Gabriel procijedi i ja ga napokon pogledam. Oči su mu tako plave, kao najvedrije nebo, i na tren se izgubim u njima. A onda primjetim kako stišće vilicu čineći da mu mišići titraju. Gabriel me gleda drugačije. Gleda me kao što me nikada nije gledao i ja zadovoljno ustanovim da su se stvari među nama zaista promijenile. Moje srce se umiri kao da je samo tu potvrdu čekalo.

"Svađali ste se oko toga. Ne želim ti biti uteg oko noge", pomirljivo kažem.

Ne ljutim se na njega niti sam povrijeđena, jer ja razumijem kako je to kad ovisiš o nekome, kad sve svoje pokrete moraš prilagoditi pokretima druge osobe.

"Nismo se svađali oko toga", kaže.

"Kako bilo, dogovorili smo se? Ostaješ tu?" Fatih nas prekida i ja brzo spustim pogled. Ne želim da uhvati moj zaneseni pogled koji se pojavi kad god je Gabriel u blizini.