AMAJLIJA (Završena)

Prva ljubav, prvo slomljeno srce

Vrijeme se ne može usporiti. Ne može se niti zaustaviti.

Trenutak u kojem sve stane, vrijeme se uspori i zamrzne se događa samo u filmovima. U životu vladaju malo drugačija pravila. I dok sve staje, vrijeme nastavlja teći. Bila sam svjesna toga. I dok sam tugovala zbog mamine smrti i bila na rubu svoje, htjela sam da sve stane. Da ostanem u izmaglici nesvjesnosti bez boli i tuge. Ali, koliko god ja mislila da sam na trenutke uspijela uploviti u tu izmaglicu, trenutci su prošli. Vrijeme je teklo. I ništa ga nije moglo zaustaviti.

A onda se nađem u dnevnom boravku, dok je Gabriel iznad mene i sve izgleda tako pogrešno. U tom trenutku jedino što želim je da vrijeme stane. Da se izvučem iz ovakvog položaja, a tek onda da nastavi teći. Kao šlag na tortu, osoba koja nas zatiče u ovom položaju nije nitko drugi nego moj stariji brat. Iza mene je pa ga ne vidim, ali znam da je to on. Zazvao je Gabriela pri ulasku u kuću. Uz to, osjećam njegov iznenađeni pogled na svojim leđima koji će se uskoro pretvoriti u pogled pun prijezira. Samo trenutak je potreban da mu se sve razjasni. Samo trenutak imam za smisliti jako uvjerljivu laž jer mu istinu ne bih priznala ni mrtva. No, mozak me izda u najgorem mogućem trenutku i samo stane, a trenutak prođe i suviše brzo.

Gabriel se podigne na noge, uzimajući me za ruku i povlačeći za sobom. Ostanem stajati leđima okrenuta prema Fatihu i čvrsto zatvorim oči. Polako, svjesna da sam kriva, okrenem se prema Fatihu još uvijek zatvorenih očiju čekajući da se njegov bijes izlije na mene.

"Mogu  li znati šta tražiš ovdje?" Gabriel je taj koji prvi progovori i prekine tišinu.

Čudno pitanje uzimajući u obzir da je Fatih moj brat i suvlasnik kuće, dok je Gabriel samo gost, proleti mi glavom ali tek kad osoba koja je trebala bit Fatih odvrati: "To bih ja tebe mogla pitati", ja naglo otvorim oči.

Ispred mene nije Fatih, zaključim ono očigledno. Ispred mene je ženska osoba zelenih očiju i kratko ošišane plave kose. Samo mi je milisekunda potrebna da prepoznam osobu ispred sebe. I taman kad ona zausti moje ime ja krenem prema njoj i čvrsto ju zagrlim. Uzvrati mi zagrljaj, a onda me polako pusti govoreći : "Daj da te vidim, ženo."

"Alma, kad si se vratila?" pitam dok ona pogledom prelazi po meni i s odobravanjem kima glavom.

"Jutros. Htjela sam te iznenaditi", govori, a onda me ponovno grli i šapće mi u kosu da sam joj nedostajala.

"Bome si me iznenadila", uzvraćam s razdraganošću.

Kad se odmaknemo jedna od druge, Gabriel mi uđe u vidno polje i ja ih krenem upoznati.

"Alma, ovo je Gabriel, Gabriel ovo je Alma", rukom pokazujem s jednog na drugog ali umjesto da se rukuju, oboje naprave iznenađenu grimasu i ostaju stajati ruku spuštenih uz tijelo.

"On je tvoj Gabriel?" Almino pitanje me bocne i ja ju ispravim: "Nije moj."

A onda shvatim šta je rekla pa ju upitam: "Ti ga znaš?"

"Znam njega, ali nisam znala da se zove Gabriel, a još manje da je to tvoj Gabriel", odgovori s kiselim izrazom lica i ja se upitam otkuda se oni točno poznaju.

"Sjajno. Od svih cura u ovom fucking mjestu, baš ona mora biti tvoja frendica?"

Okrenem se prema Gabrielu ne shvaćajući što time želi reći. On me niti ne pogleda.

Svoj pogled drži prikovanim za Almu i da mu glas nije podrugljiv, a pogled grub, osjetila bih ljubomoru.

"Dobro, hoće li mi itko ovdje reći otkuda se znate?" sad već i ja postajem iznervirana njihovom tajnovitošću. Oboje šute i u zraku se može osjetiti teška napetost koja vlada između njih dvoje.