AMAJLIJA (Završena)

Želim ovo

Gabriel se vrati tek narednog dana u podne. Samo me pozdravi ne objašnjavajući ništa Fatihu i ja shvatim kako on zna gdje je Gabriel bio. Ne pada mi na pamet pitati ga išta o tome pa samo uzvratim pozdrav nastavljajući čitati knjigu. No, koliko god ne pokušavala razmišljati o tome, misli mi samo k tome lete i ja iznervirano otpuhnem i zatvorim ju.

Danas mi čitanje ne donosi onaj poznati mir i bijeg od stvarnosti koja ponekad može biti surova.

A onda ustanem i počnem se skitati po kući pokušavajući izbjeći Gabriela, a ujedno i izgledati kao da nešto radim. Na kraju, završim u svojoj sobi s mobitelom na uhu i Almom na drugoj strani slušalice.

"Samo želim biti sama", požalim joj se i već ju zamišljam kako preokreće očima.

"Imaš dva prezgodna tipa u kući i ti želiš biti sama? Izgleda li ovo samo meni kao da ludiš?" upita i sad sam ja ta koja mora preokrenuti očima.

Alma je moja frendica od pamtivijeka. Ne sjećam se kad je naše prijateljstvo počelo. Još se manje sjećam kako ali znam da je to bilo negdje još u vrtiću. Često se znamo zezati kako smo sestre koje su razdvojene pri rođenju, no iako smo po puno toga slične, izgled nam ne može biti različitiji. Dok je moja kosa tamno smeđa, toliko da u nijansi graniči s crnom, njena je plava. Moja duga do polovice leđa, njena kratka do ramena. Dok sam ja pokupila dosadnu tamnosmeđu boju očiju, njene zelene, pomalo kose oči plijene pažnju gdje god se pojavi. A tu je i tijelo. Po prirodi sam niska, mršavica bez dupeta kojoj sve ide u sise. Grudi su mi velike za moju visinu i težinu i Alma je često govorila kako su mi sise veće od glave.

Normalno, pretjerivala je kao i uvijek.

No, koliko god ja bila obdarena u tom predjelu, Almina je stražnjica bila veća i od mojih sisa. Imala je široke kukove i veliko dupe koje je nerjetko bilo popraćeno zvižducima i povicima odobravanja.

Pa bar s muške strane.

Ali u tome smo se nadopunjavale i zavidjele jedna drugoj. Ja sam htjela njene bokove i dupe, ona je htjela moju mršavost i grudi.

Ali to nam nije utjecalo na prijateljstvo. Bliske smo kao rođene sestre. Sve što sam proživjela ja, proživjela je i ona. Bila uz mene u svakom trenutku, tješila me u teškim danima i plakala samnom kad je mama umrla. Bila mi je najbolja, ujedno i jedina, prijateljica u svakom smislu tih riječi.

"Ja se uopće ne bih žalila da mi dođe brat, kojeg nemam, i dovede nekog zgodnog Irca s...", nastavi, no prekinem ju.

"Kako ti znaš da je zgodan?" pokušavam se ne nasmijati i zvučati oštro, ali to kod nje ne prolazi.

"Možda zato što pričamo o njemu posljednjih...koliko?", upita, a onda sama sebi da odgovor: "10 minuta. Tvoji opisi mi govore puno toga, draga, i već sam si stvorila njegovu sliku u glavi."

"Pa lijepo je i izbaci iz svoje lude glavice", odgovorim joj što kod nje izazove gromoglasan smijeh.

"No way škrtice. Nećeš ga imati samo za sebe."

"Niti ne...", započnem, no otvaranje vrata moje sobe me prekine. Zaustavim se na pola rečenice gledajući u Gabriela kako stoji na dovratku moje sobe dok se jednom rukom naslanja na štok, a drugom drži kvaku.

"Nemoj ni pokušavati poreknuti svoju ljubomoru i posesivnost. Čujem ti po glasu kako ga želiš imati samo za sebe. Da ga samo ti gledaš, maštaš o njemu, a ko zna, možda i da se igraš s njim igrica za odrasle dok Fatih nije u blizini", Alma brblja ne dopuštajući mi da išta kažem, "Priznaj da si ga već zamišljala kao od majke rođenog pod tušem dok mu kapljice klize dole, dole i još dole..."

Gledajući u objekt Alminih misli i prljavih riječi, zacrvenim se kao da on može čuti što Alma priča i brzo ju prekinem: "Moram ići."

"Samo ti bježi. Ali ja znam da je to istina", zadovoljna u svoj zaključak Alma cokne jezikom, a ja uz kratki pozdrav prekinem.