AMAJLIJA (Završena)

Luđak

Kiša pada kao iz kabla. Pokušavam vidjeti kroz nju i gledati ravno, ali toliko je gusta da sam primorana držati glavu spustenom. Kosa i odjeća na meni je mokra i ne mogu se sjetiti zašto nisam uzela kišobran. Pravim korak za korakom, oblaci blokiraju sunčevu svjetlost i, iako znam da je dan, izgleda kao da je večer. Moje su tenisice pune vode i proizvode glasni šljapkajući zvuk kad god zakoračim.

Kosu stavim iza uha, zaškiljim i podignem pogled s poda, ali sve što mogu je vidjeti zastor kiše i maglu. Tako puno magle oko mene. Odjednom moje noge zapnu za nešto i ja posrnem. Koljena mi udare u pločnik i samo me moje ruke spriječe da ne udarim glavom.

Koji vrag?

Još uvijek na podu, okrenem se lijevo pokušavajući vidjeti na šta sam se spotaknula. Previše je kiše, previše magle i ne vidim puno toga. Zatim se nešto pored mene pomakne. Vidim samo obris, kao da nešto maleno raste pred mojim očima. Zaškljim pokušavajući razaznati o čemu se radi.

"Amanda", tihi glas dopre do mene. Zatim se obris približi za korak.

"Amanda", isti glas i opet korak bliže.
Jeza mi se penje tijelom. Sve u meni tjera me na bijeg, ali istovremeno sve je u meni sleđeno.

"Amandaaa", glas mi je sad toliko blizu da mogu osjetiti hladan dah na licu. Zatim se sve odvije u trenu. I prije nego li ispred mene iskoči ona, njeno iskrivljeno lice, krvave ruke pružene prema meni, počnem vrištati.

Doziva me.

Ispred mene je i gleda me očima koje više nisu oči. Sad su to samo dvije prazne šupljine. Vrištim glasno, osjećam struganje u grlu i panično se pokušavam podignuti. Sve oko mene je mokro, sklisko, gubim uporište i završavam opet na podu. Pokušavam puzati, zatim opet vrištim kad osjetim čvrsti stisak oko gležnja. Pogledam iza sebe samo kako bih ugledala mamino izmjenjeno lice i ruke koje ostavljaju krvave tragove po meni pokušavajući me ugrabiti. Vuče me prema sebi, jezivim glasom zove svoju kćer u naručje. Pokušavam pobjeći, plačem, rukama grebem po asfaltu, nokte lomim grebući tvrdu površinu, ali ništa od toga mi ne pomaže. Ona je tu, svuda oko mene, vuče me u sebe, omotava se oko mene. Vrištim mlatarajući oko sebe, pokušavam pobjeći dalje od nje, ali svakim trenom sam bliže njoj. Zatim se njene ruke omotaju oko mog vrata, krv kapa s njih na mene, njen stisak je čvrst. Počinje borba za zrakom, svaki dah mi je sve plići, sve dok naposlijetku ne stane.

"Došla sam po tebe, djevojčice moja", šapne zatim otvori usta pokazujući odvratnu unutrašnjost. Zatim tišina, a potom i mrak.

Čini mi se da vrištim cijelu vječnost. Vrištim čak i kad otvorim oči, podignem gornji dio tijela i ne vidim nju. Vrištim čak i kad osjetim Gabriela pored sebe, čak i kad čujem njegov umirujući glas i osjetim njegov opojni miris. Vrištim čak i kad shvatim da je sve bio san i da sam sada u svojoj sobi, u svome krevetu.
Zatim mi glasa nestane i počnem hlapljivo gutati zrak. Bol u trbuhu me natjera da se presavinem i zaplačem.

Od boli, od olaksanja...

"Ššš, tu si. Sad si tu", Gabriel mi šapće pored uha. Ruku prebaci preko mojih ramena i povuče me na svoja prsa. Zahvalno napunim šake tkaninom njegove majice i puštam ju da pokupi sve moje suze.

"Tu sam, Cailin. Ne dam te", govori mi i ljuljuška koliko mu to dopušta naš položaj. Jedna ruka mu je oko mojih ramena dok mu je druga položena na moj obraz i njome me povlači na svoja tvrda prsa.

"Ne dam te njima. Moja si", mrmlja mi u kosu i znam da govori o mojim demonima. O mojim snovima. Mojim sjenama. Jecam u njegovom naručju i ne brinem o tome hoću li mu zasliniti majicu ili ostaviti trag suza. Samo puštam bujici da me nosi.