AMAJLIJA (Završena)

Senzacija boja

Gabriel me drži za ruku dok hodamo prema šetnici. Mrak koji polako pada me ne brine. Stvara auru oko nas, dajući ovom trenutku notu posebnosti i cijelo vrijeme se smijem. Nije to onaj glasan smjeh, potaknut smješnim događajem ili pošalicom. Ne, to je onaj nečujan osmjeh koji stoji na mojim usnama i ne mogu ga skinuti. Potaknut je ovim trenutkom, ovim osjećajem; osjećajem Gabrielove ruke u mojoj, lupanja srca u grudima i onim najvažnijim: osjećajem Gabrielovih mekih usnica i zadirkujućeg jezika. Taj se osjećaj najduže zadržava u mojim mislima i to me čini sretnom. Ne želim ga izgubiti, obrisati, zaboraviti. Želim ga uzeti u ruke, pomilovati, zatim staviti u staklenu kutiju i poklopiti ju. Tako da nikada ne izblijedi, da nikada ne nestane, a da ga svaki trenutak gledam i osjećam. Ali znam da to nije moguće, pa puštam da me taj osjećaj preplavi, da potakne moj osmjeh i da zauvijek osjećam samo to.

"Gdje me vodiš?" pitam. Pitanje je trebalo biti zabrinuto, pomalo ljutito, ali bijedno podbacim u tome. Zvučim rastreseno, čudno, opušteno. Kao da to nije moj glas. Kao da netko drugi, netko puno bezbrižniji progovara iz mene.

"Strpi se, Cailin", njegov je kratak odgovor.

I nastavljamo hodati. Šetnica je tako blizu. More je tako blizu. Vidim ga kako se lijeska pod sjajem mjeseca i uličnih svjetljika. Ali Gabriel me ne vodi tamo. Skrećemo u malu ulicu. Uska je i mračna. Poneki trag uličnih svjetiljka nas osvijetli, a onda smo opet u mraku. Bojim se, ali Gabrielova ruka koja me svaki tren stisne malo jače ulijeva mi sigurnost. Svaki stisak mi poručuje: "Ja sam tu, ne brini."

A onda izađemo na trg. Velika fontana je u sredini, red kafića i restorana je s desne strane dok je s lijeve mala trgovina. Gabriel me povuče prema njoj i mi uđemo unutra. Pristojno pozdravim prodavačicu za blagajnom koja niti ne obrati pažnju na nas.

"Hmm... To bi trebalo biti ovdje negdje", Gabriel mrmlja. Pratim njegov pogled pokušavajući odgonetnuti šta traži. Nalazimo se u odjelu s alkoholnim pićima. Gabriel svako malo uzima bocu nečega, čita natpis, zatim ju vraća na policu.

"Ahaa. That's it", usklikne, a onda posegne za prozirnom bocom punom smeđe tekućine.

"Nećeš piti", kažem mu odlučno. Netko me mora vratiti kući, a ni mrtva ne bih sjela na motor s njim pijanim.

"Neću", složi se on, a onda nadoda: "Ti ćeš."

"Ja?" iznenađeno ustuknem, a onda žustro odmahnem glavom, "Nisam nikad pila..."

"Nikad nije kasno za početi", prekine me.

"Niti ne namjeravam početi", dovršim.

"Dođi, Cailin", uzme me za ruku i povuče između polica prema blagajni.

"Nemoj to uzimati, Gabriele, neću to piti", pokušavam ga urazumiti, ali me ne sluša. Stavlja bocu alkohola na blagajnu, a onda vadi novce i plaća. Cijelo to vrijeme me drži za ruku i osjećam toplinu njegova dlana. Tek na izlazu iz trgovine pusti moju ruku samo kako bi ju prebacio preko mojih ramena. Povuče me bliže sebi, ostavljajući kratki poljubac na moju kosu, zatim se nasmije govoreći kako ćemo se zabaviti.

Odvraćam mu da nisam luda to piti i da mi ne treba alkohol da bih se zabavila, ali on samo odmahuje glavom. Tako zagrljeni, dok ga ja pokušavam urazumiti stignemo tamo od kuda smo i krenuli - blizu parkirališta. Vidim njegov motor obasjan mjesečinom i osjećam miris morske soli.

No umjesto da Gabriel krene prema motoru, on skrene lijevo, prema šetnici.

"Gdje me vodiš?" pitam ga ponovno.

"Zašto uvijek postavljaš toliko pitanja?" uzvraća mi.

"Samo želim znati gdje me vodiš. Potrebno mi je to", moja zadnja rečenica ga zaustavi i on me pusti iz zagrljaja i stane ispred mene. Ruke mi stavi na lice natjeravši me da ga pogledam u oči.