AMAJLIJA (Završena)

Neočekivani dolazak

"Izađi van", pokažem prstom prema vratima, no on samo gleda u mene tim velikim crnim očima odbijajući da se pomakne.

"Pepito, moraš izaći van", kažem kao da me pas može razumijeti i uzdahnem.

Bacim pogled na sat, a kad ustanovim da imam još manje od deset minuta da istjeram Pepita iz kuće i povadim veš iz mašine, počnem gubiti živce.

"Zvat ću ti šintere ne pomakneš li se", uputim mu praznu prijetnju nadajući se da će djelovati.

Na sreću, Pepito, kao da je razumio moje riječi, podigne svoju guzicu s prašnjavog poda i izađe kroz vrata.

Odahnem, a onda zatvorim vrata i potrčim prema kupaonici.
Izvadim čisti veš i stavim ga u košaru kako bih ga mogla odnijeti na terasu i staviti sušit. Uzmem košaru u ruke, nogom zatvarajući mašinu i užurbano krenem prema terasi nadajući se kako će on kasniti par minuta, dajući mi tih par minuta da povješam veš i malo se dovedem u red.

Nikad brze ne poviješam veš kao danas i u trenu kad uhvatim kvaku vrata moje sobe začujem kako se auto zaustavlja na prilazu.

Kvragu.

Odustanem od brzinskog češljanja te samo kosu pokupim u neurednu punđu i sjurim se niz stepenice dočekati brata.
U trenu kad posegnem otvoriti vrata, ona se naglo otvore i ja osjetim udarac u nos.

"O jebote, Amanda. Šta sam te lupio?" začujem glas brata dok se hvatam za nos pokušavajući ignorirati bol. Glava mi je spuštena i iako ga čujem još ga uvijek ne vidim. Osjetim kako mi stavlja ruku na rame dok mi drugom podiže glavu provjeravajući jesam li u redu.

"Dobro sam", promrmljam spuštajući ruku s nosa primjetivši kako, na sreću, nema krvi.

"Mogao sam ti oko izbiti. 'Di trčiš k'o pomahnitala?" gunđa i ja ga tek sad pogledam.

Kosa smeđa poput moje koja je zadnji put kad sam ga vidjela, a to je bilo prije 3 godine, nemarano padala preko ušiju, sad je uredno podšišana dajući mu strog i poslovan izgled. Pustio je bradu, ali osim toga sve je drugo na njemu isto. Iste smeđe oči, iste usne spremne na kreveljenje, nos koji nikako ne bih pristajao curi ali je na njemu djelovao pristojno.

"Išla sam te dočekati", odgovorim i pođem ga zagrliti. Prihvati moj zagrljaj na kratko, a onda se odmakne i okrene prema vratima govoreći: "Misliš li ti ući danas?"

Nesigurna kome se obraća, pogledom slijedim njegov ali vrata koja su dopola otvorena onemogućuju mi da vidim ono što vidi on. No, u trenu kad zaustim upitati ga kome se obraća, u kuću uđe dečko Fatihovih godina i ja ostanem otvorenih ustiju buljiti u njega.

Plava kosa, blago valovita na krajevima doseže mu malo ispod ušne resice. Oči koje me skeniraju podsjećaju me na svijetlu boju proljetnoga neba, a usne, pune, blago zakrivljene u smiješak, tjeraju mi žmarce po koži.

Nastavljam pogled prema dole, preko izražene očne jabučice, ključne kosti i zaustavljam se na crnoj majci. Stisnuta, kratkih rukava otkriva razvijena ramena i ruke iako cijela njegova pojava ne djeluje toliko mišićavo. Hlače, crne kao i majica, zavraćene su kod gležnjeva i daju dojam ležernosti. Polako vratim pogled preko njegovog tijela pa sve do očiju koje me netremice promatraju.To me natjera da maknem pogled s njega i usredotočim se na vrata i njegovu ruku koja ih drži otvorenima. Koščasti dugi prsti odaju kako zasigurno svira neki instrument i ja pomislim na klavir.

Gitara, ispravim se shvaćajući kako ne ostavlja dojam nekoga tko voli klasiku i svira klavir.

"Amanda, ovo je Gabriel. Gabriel ovo je Amanda", začujem Fatihov glas i prenem se iz sanjarenja.

Požurim mu pružiti ruku pokušavajući ne odati koliko sam nervozna. No, umjesto očekivanog rukovanja, Gabriel uzme moju ruku u svoju i prinese je svojim usnama ostavljajući lagani poljubac na prstima.

Skoro se stresem od intezivnog osjećaja koji mi projuri venama, ali strah da će to izgledati sasvim krivo, učini da se na vrijeme zaustavim.

"I više nego mi je drago, Amanda", glas mu je dubok. Hrapav. Kao da se tek probudio i ja na tren zaustavim disanje. Ruka mi je još u njegovoj, pa znajući da Fatih gleda, povučem je prema sebi. Kad prekinem fizički kontakt, počnem normalno disati i okrenem se prema Fatihu očekujući objašnjenje.

Tko je, dovraga, on?

"Ajde, pomaknite se. Nećemo stajati u hodniku cijeli dan", Fatih prođe pored mene i zaputi se prema dnevnom. Odmah za njim krenemo i Gabriel i ja.
U dnevnom Fatih sjedne na stari kauč, a Gabriel se smjesti u fotelju preko puta. Odabravši najudaljenije mjesto od njega, sjednem na tabure u kutu i okrenem se prema Fatihu.

"Gabriela sam upoznao u Irskoj. Ostat će s nama dok ne pronađe stan u blizini", napokon primjetivši moj upitni pogled, pojasni mi.

"Oh, uredu", promrmljam kratko ne želeći ulaziti u diskusiju s bratom ni pola sata nakon njegovog dolaska.

Fatih je sa dvadeset i dvije završio medicinski fakultet za fizioterapeuta. Godinu poslije otišao je raditi u Irsku kako bi izdržavao mene i mamu. Sada, sa dvadeset i šest godina, vratio se kako bi preuzeo skrb nad svojom maloljetnom sestrom nakon mamine smrti. Ta maloljetna sestra sam bila ja.
Bio je zaseban tip osobe. Volio je samoću i da ga mamina smrt nije primorala da se vrati, nikad se ne bi vratio u Hrvatsku. Stvorio si je život u Irskoj, bez mene i mame i to me nije smetalo.

Bar sam si tako govorila.

Ali bilo je trenutaka kad je sve što sam htjela bilo je njegovo prisustvo. Utjeha i zaštita starijeg brata, koju nisam imala.
Jer takav je Fatih. Ne mogu reći da me ne voli. Veže nas krvna veza i nikad me nije lupio niti povisio ton na mene.
Ostavio je sav život u Irskoj samo kako ja ne bi otišla u dom i pristao je živjeti u Hrvatskoj i brinuti se o meni. Pa, bar dok ne napunim 18.

Ali to nije značilo da mu to nije smetalo. Nije bio presretan kad je čuo da se mora vratiti. Taj jedan put kad smo se čuli preko vibera, jasno je dao do znanja kako misli tu godinu dana ostati, a onda na moj 18. rođendan vratiti se u Irsku i ostaviti me da se snalazim kako znam i umijem.

I nisam se mogla ljutiti. Osjećala sam se kao da sam mu na teret i shvaćala sam da podnosi žrtvu zbog mene.
Zato sam mu htjela olakšati koliko god je to bilo moguće.

"Nadam se da to nije problem", začujem promukli glas i zaustim reći da nije kad me presječe Fatihov glas: "Već sam ti rekao da nije."

"Pitao sam nju", naglasi Gabriel pa nadoda objašnjavajući: "Koliko sam shvatio ovo je više njen dom nego tvoj. Ne želim joj remetit harmoniju koju si je stvorila."

Okrenem se prema njemu vidno iznenađena, a onda odmahnem glavom: "Uredu je."

Iako i nije baš u redu. Ovo je bio moj dom. Moje utočište. Moj mir i nemir. U njemu sam mogla biti potpuno svoja.
Sada, više nisam bila sigurna hoću li moći i dalje tako. S nepoznatim dečkom u kući, znala sam da se sve mijenja. Nestat će moje slobode i uvijek ću morati imati na umu kako nisam sama. Nisam to htjela. Navikla sam na samoću i Gabrijelova prisutnost me je činila ograničenom. Prostor je najednom djelovao skučeno i samo sam htjela vratiti se u vrijeme kad sam živjela s mamom burnim ali, meni, prihvatljivijim životom.

"Dobro, sad kad si ustanovio kako ona nema ništa protiv tvog stanovanja, misliš li mi se pridružiti u iznošenju stvari iz auta", Fatih ustane i pokaže prema vratima.

"Mislim", odvrati Gabrijel, a kad Fatih odahne i krene prema vratima, nadoda tišim glasom: "da si žešći debil."

Na to prasnem u smijeh, a on mi uzvrati nesigurnim osmjehom kao da nije siguran smijem li se ja to doista na njegovu šalu.

"Idem mu pomoći dok me nije izbacio iz kuće prije nego li sam se i uselio", namigne mi i laganim hodom krene prema vratima prateći Fatiha.

Odmahnem glavom s osmjehom još uvijek na usnama i jednom mišlju u glavi.

Moglo je biti i gore.