AMAJLIJA (Završena)

Predosjećaj

"Gdje idemo?" uzbuđena sam i glas mi je neobično visok.

Pokušavam se kontrolirati, ali teško je. Sretna sam i sve što želim je plesati i skakati dok mi daha ne nestane.

"To je iznenađenje", Gabriel odvraća zaigrano.

"Reci mi", inzistiram, ali on samo odmahne glavom.

Zato pokušam s drugačijim pristupom: "Ako mi kažeš gdje idemo, dopustit ću ti da me poljubiš."

Gabriel stane i uzme moju ruku kako bi me zaustavio. Zatim me povuče prema sebi, spusti glavu i poljubi me. Pokušam se odmaknuti, ali svoju drugu ruku zapetlja u moju kosu i onemogući mi kretanje. Njegov jezik pokušava ući u moja usta i ja usne čvrsto spojim jednu za drugu. Ali niti to ga ne zaustavi. Zubima obuhvati donju usnicu i bolno ju povuče. Zajaučem i napravim pogrešku koju Gabriel iskoristi: otvorim usta. Ne oklijevajući niti trena, njegov jezik ispuni moja usta. Nemoćno zastenjem i predam se ukrštavajući svoj jezik s njegovim. No kao što je i ušao, Gabriel se naglo povuče i ostavi me željnu njegovih poljubaca.

"Zašto si prestao?"

"Da ti dokažem svoju poantu", govori zadovoljan u sebe i povuče me da nastavimo hodati.

"Poantu da me mozes prestati ljubiti kad god ti želiš?"

"Poentu da te mogu poljubiti kad god želim. Ne moraš mi ništa dopuštati, Cailin. Ako poželim, poljubit ću te. Prestati te ljubiti je teže i tu ti dopuštam slobodu."

Zašutim ne znajući što reći. Gabriel se okrene, uhvati moj pogled i nasmiješi mi se. Uzvratim mu osmjehom jer je nemoguće ne napraviti to kad se on nasmije.

Zatim hodam za njim. Njegove noge su duge i pravi velike korake. Iako niti ja nisam posebno niska, svejedno trčkaram za njime više nego što hodam.

"Uspori", požalim se.

Uspori malo i ispusti moju ruku, samo kako bih ju prebacio preko mojih ramena privlačeći me na prsa. Sad mi je još teže hodati, ali ni svi Bogovi me ne bi mogli natjerati da mu to i kažem. Ušuškana u njegovom zagrljaju, jednu mu ruku provučem oko struka, a drugu prislonim na prsa.

"Bolje?" pita.

"Mhm", zadovoljno promrmljam dok udišem njegov miris.

"Slažem se", prošapće.

Tako zagrljeni hodamo ulicom u nekom smjeru koji mi nije sasvim poznat. Ali on kao da je tu oduvijek. Vodi me ulicama sigurno i lako, svako malo zastajkujući da pročita naziv ulice ili trgovine. Ne pitam ga opet gdje idemo iako sam znatiželjna.

"Ovuda", povuče me najednom u malu kamenu ulicu. Zatim skrenemo lijevo, hodamo par minuta i opet lijevo. Kad ispred sebe ugledam vrata s tamnim staklima i veliki neonski naziv iznad njih, zastanem.

Bar pokušam, ali me Gabriel povuče za sobom.

Vrata se oglase tihim zvonom kad uđemo unutra i ćelavi čovjek podigne pogled prema nama. Nagnut je nad curom žarko crvene kose i crnih hlačica, ali svu pažnju preusmjeri na nas.

"Izvolite", kaže još uvijek nagnut. Pogled spustim s njegovog lica na ruke koje su mu u crnim lateks rukavicama. U ruci drži nešto poput velike olovke.

"Htjeo bih piercing na nosu", Gabrielove rijeci me natjeraju da ga iznenađeno pogledam.

"Pirsat ćeš se?" prošapćem kako bi me samo on čuo.

Skrene pogled na mene i kimne glavom. Nasmijem se, možda mrvicu preglasno, privlačeći pažnju cure u kratkim hlačicama i ćelavca koji ju tetovira. Da ju tetovira, shvatim tek kad se ćelavac nagne nad nju i počne ispunjavati oblik koji je prije označio na njenom bedru.