AMAJLIJA (Završena)

Psihić

Ponekad napravimo nešto, iako ne želimo. Jer ponekad nismo samo sebi najvažniji i ponekad, to što smo napravili, neće usrećiti nas, ali će usrećiti drugoga.

Ponekad sreću pronađemo u tuđoj sreći.

Ponavljam si to kao mantru dok sjedim u čekaonici boje lavande i čvrsto držim Gabrielovu ruku. Njegov stisak je čvrst u potpori, ali moj je još čvršći u strahu. Ne znam šta me očekuje s druge strane vrata. Znam kakva ću ući unutra, ali nisam sigurna hoću li izaći ista ja.

Samo će te službeno proglasiti ludom, glas u meni se naslađuje. Teško ga je zanemariti jer je u kratkom vremenu postao dio mene, a dio sebe je ponekad nemoguće ignorirati.

"To je samo razgovor, Cailin" Gabriel me pokušava utješiti i smiriti, ali čini samo suprotno od toga.

"Što ako me odluče zadržati?" panično pitam. Zatim stavim ruku na usta sprečavajući jecaju da izađe. U očima mi se počinju nakupljati suze od straha. Tek kad sam izgovorila misao koja mi je bila u glavi, tek sam tada shvatila o koliko labavoj niti visim.

"Ej, ej", Gabriel mi uzme ruku koju grizem pokušavajući ostati jaka. "Pogledaj me", uzima moju ruku i spušta ju u svoje krilo. Palcem pravi umirujuće pokrete po mome dlanu.

"Neće te zadržati. A čak i da hoće, neću im to dopustiti. Sat vremena razgovora, Amanda", govori čvrsto. "Sat vremena razgovora i ja te vodim doma."

Kimam glavom dok se kao utopljenik držim njegovih riječi. Gabriel me gleda još par trenutaka kao da mi pogledom pokušava pokazati koliko je iskren. Uzvratim mu pogled, zatim se on nagne prema meni i nježno mi poljubi usne. Tijelom mi prođe ugoda, a mali dio straha ispari.

"Gospođica Amanda?" prekine nas ženski glas i, Gabriel i ja se odvojimo. Na njegovom licu je smješak, dok je na mome crvenilo.

"Ja sam", zbunjeno potvrdim i dignem ruku, iako smo sami u čekaonici.
"Pođite samnom, molim Vas", žena u srednjim godinama se okrene dok joj kosa napravi moćni zamah i vrati se u svoj ured.

Ustanem i krenem za njom, a onda se okrenem i pitam: "Bit ćeš tu?"

"Naravno. S tobom sam, uvijek."

"Kao amajlija", promrmljam zadovoljno, a on se blago nasmiješi.

"Baš kao amajlija", potvrdi.

"Ali te ne mogu nositi oko vrata", zaigrano uzvratim.

"Možeš me držati za ruku. Bit će dovoljno", namigne, zatim prekriži noge na onaj muški način i kaže: "Čuvam te."

Kimnem glavom, zadržim pogled na njegovom par trenutaka, zatim hrabro dignem glavu i uđem u ured.

Ured je nježne boje breskve što me iznenadi. Očekivala sam crvenu boju, boju unutrašnjosti nekog organizma, boju krvi, agresivnu boju, ali nisam ju dobila. Ova boja na mene djeluje smirujuće i pretpostavljam da je baš to bila i namjera psihologa: smiriti svoje pacijente, zatim ih smjestiti u luđačku košulju.

"Sjedni slobodno", psihologica je već u svojoj stolici i rukom pokazuje nasuprot sebe na svijetlo narančasti kauč. Pažljivo sjednem, prekrižim noge i ruke preklopim u krilu. Vidno drhte i jedino ih tako mogu obuzdati.

"Kako si?" pita opušteno, na tren me zbunivši. Očekivala sam stručnija pitanja, pitanja o mojim noćnim morama, mojoj podsvijesti. Nikako nisam očekivala ovo svakodnevno pitanje.

"D...dobro", zamucam.

Ona lagano spusti naočale sa svog nosa i pogleda me bistro plavim očima koja sada više nisu zamućene  prozirnim staklima naočala.