AMAJLIJA (Završena)

Onaj prvi

"Nisam to umislila", procijedim.

Jutro je i ja sjedim na kauču u dnevnom boravku. Fatih i Gabriel stoje ispred mene kao da mi sude o nečemu. Kao da sam ja okrivljenik, a oni odlučuju o mojoj kazni. Želim da sjednu, ali oni to ne čine.

"Amanda, nitko nije bio u kupaonici. Nitko nije ni mogao ući", Fatih mi uporno govori ono što i sama znam. Ali to ne umanjuje stvarnost onog što sam vidjela i osjetila. To mu i kažem.

"Učinilo ti se. Možda si zamahnula kosom pa ti se učinilo da je netko iza tebe", Gabriel daje svoju pretpostavku na tren me uvjeravajući u to.

"Ali netko je ugasio svjetlo i osjetila sam nešto hladno na ruci", odvraćam.

"To si mogla i sama napraviti. Dok si se okretala slučajno si ga rukom ugasila, onda si se prepala, počela histerizirati i vjerojatno si od silnog mahanja rukama dodirnula špinu ili nešto hladno i učinilo ti se da te je netko dotakao", govori mi Fatih s uvjerenjem i ja ostanem nesigurna.

Možda je to stvarno tako bilo. Možda sam sve to ja napravila.

"Je li bilo tako, Amanda?" pita me. Vidim da žarko želi da mu kažem da je bilo tako. Da žarko želi da nisam luda.

"Valjda je", odvratim nesigurno.

"I smiriti ćeš se? Više nećeš onako histerizirati na najmanju sitnicu?" pita očekujući potvrdan odgovor pa nevoljko kimnem glavom.

"Dobro,  onda smo i to riješili", Gabriel zadovoljno ustanovi, a Fatih kimne glavom.

"Ali šta ako se opet nešto dogodi?" pitam uplašeno. Strah koji sam sinoć doživjela ne mogu usporediti ni sa čime. Ne želim ga ponovno iskusiti.

"Neće se ponoviti. A i ako se ponovi, netko će biti s tobom da te urazumi", odgovori Fatih.

"Ali šta ako budem sama?" inzistiram.

"Srediti ćemo da ne budeš", odvraća glatko i ja mu uzvratim zbunjenim pogledom.  Gabriel napravi istu reakciju.

A onda shvatim na šta je mislio i uvrijeđeno odvratim: "Ne treba mi babysitter, nisam dijete."

"E pa onda se ne ponašaj kao dijete", Fatih plane i ja ustuknem.

"Snizi ton", upozorava ga Gabriel pomaknuvši se tako da je stajao ispred mene i dijelom mi zaklanjao pogled na Fatiha. Iako ja znam da me Fatih nikad ne bi udario, on to ne zna i srce mi poskoči shvaćajući da svojim tijelom štiti moje.

"Ne mješaj se", odvrati, ali kad mi se trenutak poslije obrati, glas mu je znantno blaži: "Dok se ne počneš normalno ponašati, ovako će biti."

"Dobro", potiho se složim. 

"To znači da ću ja morati biti tu dok ti budeš na poslu?" Gabriel se pobuni.

"Na poslu?" pitam za njime.

"Samo kratkotrajno. Molim te", Fatih kaže Gabrielu, a onda se obrati meni.

"Našao sam posao u staračkom. Ni sat  udaljeno odavdje."

"Zašto mi to nisi rekao?" povrijeđena sam.

"Sad ti govorim."

Odmahnem rukom skoro zavapivši: Ali to nije isto.

Umjesto toga pitam: "Kad počinješ?"

"Večeras."

"To znači da nema izlazaka dok ti radiš noćne?" Gabrielov me glas izritira i ja neočekivano planem.

"Ne, to ne znači to. Možeš slobodno otići gdje god ti je volja i...i...zabavljati se sa kim god hoćeš, samo molim te, probaj da to ne bude ponovno Alma", rukama žustro mašem dok govorim svoj mali govor.