28.03.2019.
Dragi dnevniče...
Iz blaženog stanja u koje sam uplivala, naglo me izvuču neki pokreti i glasovi. Omamljeno otvorim oči kad me netko povuče za ruke i podigne me. Trenutak poslije opet sam na podu. Noge me ne slušaju i koliko god ja htjela ustati, ne uspijevam.
A onda ugledam osobu ispred sebe.
"Alma", nisam sigurna zazovem li ju na glas ili samo pomislim njeno ime, ali ona padne na koljena do mene i povuče me u čvrsti zagrljaj. Tek kad osjetim podrhtavanje njenih ramena, do mene dopre plač i ja shvatim da ona plače.
"Umrla je", kažem tiho. A onda glasnije: "Umrla je!"
"Znam, dušo, znam", tepa mi kroz plač dok mi rukom gladi kosu.
Alma me grli čvrsto sve dok ne začujem muški glas kako joj govori da se mora odvojiti od mene. Polako, kao da se boji pustiti me, opusti svoje ruke i pusti me iz zagrljaja.
"Gospođice, čujete li me?" muškarac sjede kose čučne do mene.
"Umrla je", kažem mu ono što vjerojatno i sam zna.
Suosjećajno kimne glavom, a onda okrene glavu nadesno i zazove: "Treba mi pomoć ovdje."
Netko mu nešto odgovori, na šta on odvrati: "Dovezite kolica, dijete je u šoku."
A onda mi se pred očima počinju izmjenjivati osobe u bijelom i crvenom. Svi nešto viču, Alma grčevito plače, dok mi neznanac pored mene pregledava ruke.
"Jesi li ozlijeđena?" pita.
"Zakasnili ste", odgovaram mirno, "Umrla je."
Tek kad me posjednu u kolica, vozeći me van, prema kombiju sa crveno plavim rotirkama, shvatim tko su svi ti ljudi.
A onda me stave u vozilo hitne pomoći, skinu mi majicu i osvijetle oči lampom. Shvativši da nisam ozlijeđena, ubodu mi iglu u ruku sve vrijeme govoreći kako će sve biti u redu i kako sam sada sigurna.
Alma još uvijek plače.
YOU ARE READING
AMAJLIJA (Završena)
RomanceBila je ona sačinjena od mnogo sitnih dijelova koji su bili povezani tanašnim nitima. Godinama niti su postajale sve tanje i tanje no i dalje su držale sve dijelove skupa. Ona je i dalje bila cjelina. A onda jedan trenutak. Zaglušujući prasak. I sve...
