AMAJLIJA (Završena)

Dragi dnevniče...

31.03.2019.

Dragi dnevniče,

Ovo više nije moja kuća, pomislim dok stojim s Almom na prilazu kuće.

"Hoćeš da ostanemo malo vani?" pita me kad vidi moje oklijevanje i ja zahvalno kimnem glavom.

Polako, oslanjajući se na nju, dođemo do zidića koji okružuje kuću i spustimo se na njega. Više ne plačemo. Nijedna od nas, ali kao da samo čekamo da jedna od nas poklekne i ponovno zaplačemo.

Ona plače zbog mene. Zbog mog mršavog tijela koje sam dovela do ruba izgladnjivanjem. Zbog mog gubitka.

Ja plačem samo zbog jednog razloga.

Ja plačem zbog svakog dana koji slijedi, a u kojem neće biti nje.

"Moraš mi obećat da ćeš ozdraviti", Alma drži moje ruke u svojima i gleda me s molitvom u očima.

"Nisam bolesna", odvratim.

"Bit ćeš ako nastaviš ovako. Moraš biti jaka, Amanda. Za nju..."

"Za nju? Zašto? Zašto bi ja trebala biti jaka za nju, a ona za mene nije bila?" glas mi drhti, na ivici sam plača.

Alma šuti. Spušta pogled i znam da zna da sam u pravu. Minute prolaze u tišini.

A onda se podignem uz Alminu pomoć i uputim u kuću.

"Tako je tiho", prošapćem.

"Bilo bi bolje da si par dana bila kod mene", Alma ponovi ono što je rekla i kad su me otpuštali iz bolnice.

Baš kao i tada, samo odmahnem glavom.

"Onda ću ja ostati s tobom", kaže onim svojim glasom koji ne ostavlja mjesta raspravi.

"Može", složim se. Mogućnost da ostanem sama u ovoj staroj kući, plaši me.

"Ti lezi tu, a ja ću ti dat juhu da pojedeš. Bila je mama i počistila je malo kuću i donijela toplu juhu. Puno te pozdravlja", brblja dok me smjesta na kauč u dnevnoj. Pomisao na hranu tjera me na povraćanje, ali joj to ne govorim.

Puštam je da se brine o meni. Jednom u životu da se netko brine za mene.

I dok ju čujem kako hoda po kuhinji, podignem pogled prema stropu i zavapim: "Kako ću bez tebe?"

Tišina je sve što dobijem kao odgovor.