Moraš biti pažljivija

1.2K 46 6
                                    

"Ti i ja ćemo spavati u tvojoj sobi, a Gabriel u...", Fatih zastane, ali ja znam kako glasi kraj rečenice.

Mamina soba. Soba u koju nisam ulazila od...pa od dana kad sam ju našla na podu u lokvi punoj krvi. Razrezanih zapešća ali širom otvorenih očiju.

Od početka mamine bolesti shvaćala sam kako je to neizlječiva bolest. Mama nikad nije mogla ozdraviti. I to je bilo sranje.
Ali uz lijekove i stalnu brigu, moglo joj je biti bolje. Mogla je nastaviti sa svojim životom uz određene poteškoće.

Zato sam preuzela svu njezinu skrb na sebe. Brinula sam o njoj dok je polako gubila pamet, pričala sama sa sobom i ponekad zaboravljala tko sam ja.
Skrivala sam oštre predmete dok su joj tjelo potresali shizofrenični napadaji i pokušavala je smirivati riječima punim ljubavi.
Imajući na umu tragičan ishod kakav bi mogao biti ako je se ostavi samu, napustila sam školu, prijatelje i sve što je podrazumijevao tinejdžerski život.
Bila sam uz nju u svakom trenutku. Sve do te noći...

Malo poslije pet predvečer dobila sam poruku od Fatiha kako je uplatio novac na moj račun. Svaki mjesec odvajao je dio plaće i slao nama.
Taj dan nije bio ništa drugačiji od ostalih. Mama je pospano sjedila na kauču slušajući Bacha. Već duže vrijeme ponašala se koliko-toliko sabrano. Nije bilo napadaja i na sva moja pitanja odgovarala je suvislo. Nadala sam se kako joj ide na bolje.

Nisam bila svjesna koliko sam bila u krivu.

Rekla sam joj da ću samo skoknuti do obližnje banke i podići novac.

"Da, da, dušo. Samo idi. Ja ću malo odspavati", odgovorila je i skupila se na kauču.

Nije me trebalo biti manje od pola sata. Trčala sam do banke i nazad ne želeći ju ostaviti samu.

Očekivala sam ju pronaći zaspalu na kauču. A pronašla sam ju beživotnu, na podu sobe i otvorenih vena iz koje se slivala krv.

Od te noći prošle su još trideset i dvije, ali prizor je bio urezan duboko u mom umu i znala sam da neće izblijediti niti za još toliko.

"Gdje da odnesem stvari?" Gabriel ulazi u kuću u jednoj ruci vukući kofer dok mu torba za gitaru stoji na drugom ramenu, te tako potvrdi moju raniju pretpostavku.

Lik stvarno svira gitaru.

"Na kat. Dođi, pokazat ću ti", Fatih uzme svoj kofer u ruke i krene stepenicama.

Odlučim izbjeći ulazak u maminu sobu i ostaviti ih same da se raspakiraju, pa krenem u kuhinju počet pripremati ručak.
Nakon kratkog premišljanja, shvatim kako će juha od povrća i pileći filei biti sasvim dovoljni pa izvadim povrće iz hladnjaka i počnem s pripremom.
Nakon nekog vremena i polugotove juhe koja se kuhala na štednjaku, u kuhinju uđe Gabriel.

"Šta radiš?", dođe do mene i nagne se kako bi vidio čime se bavim.

"Ručak", kratko odgovorim pokazujući rukom u kojoj mi je nož prema posudi na kraju štednjaka. No, to ne ispadne dobro jer mi se njegova prsa previše približe i kad povučem ruku natrag vrhom noža zagrebem po prednjoj strani njegove majice.

"Op-op. Polako s tim nožem", napravi korak unazad dok se ja zaprepašteno okrećem prema njemu provjeravajući jesam li ga ozlijedila.

"Ajme, oprosti", ispuštam nož na kuhinjski pult i rukom prelazim po njegovim prsima tražeći ozlijedu.

"Dobro sam", moju ruku preklopi svojom, pa ju odmakne od svoje majice ali ju ne ispušta. Njegova toplina ulazi mi u krvotok i udara ravno u srce. U trenu temperatura raste za par stupnjeva i ja ustuknem preplašena.
Ne bih se smjela tako osjećati. Ne bih trebala osjećati njegov ubrzan dah na svom licu, toplinu njegove ruke na svojoj i nepravilan ritam njegovog bila na zapešću.

Ne smijem.

Naglo izvlačim ruku iz njegove po drugi put ovog dana i okrećem se prema pultu nastavljajući rezati meso.

"Gdje je Fatih?" upitam razbijajući tišinu pokušavajući ovu čudnu situaciju napraviti manje čudnom.

"Rekao je da će prileći malo. Umoran je od puta."

"A ti?" pitam.

"Šta ja?" ne shvaća.

"Ti nisi umoran?" podižem pogled i susretnem njegov modro-plavi.

"Ne baš", odvraća, a potom dodaje: "trebaš li pomoć oko toga?"

"Ako bas hoćeš", slegnem ramenima te se pomaknem praveći mu mjesta u maloj kuhinji. Staje do mene uzimajući nož identičan mome i počne rezati meso praveći male rezotine na pilećim fileima.
Radi to brzo i precizno i trenutak samo gledam zaintrigirana njegovim vještim rukama.

"Radim li to dobro?" kaže kad shvati kako gledam i ja kimnem glavom.

"Inače kuhaš sam ili?" započinjem razgovor unatoč mojim unutarnjim borbama.

"Inače jedem vani. Ali znam ponekad i kuhati sam sebi", odvrati još uvijek skoncentriran na meso ispred sebe.

"Oh, to je lijepo", odgovorim i posegnem za vratima ormarića u kojem su začini.

"Ponekad", odloži nož i pogleda me.

Pokušavam ne odvratiti mu pogled iako osjećam njegov kako klizi po meni. Začinjavam meso, a onda se saginjem uzimajući tavu i stavljajući ju na štednjak. Stavim malo ulja, tek toliko da se meso ne zalijepi za tavu, i poredam filee kako bi se ispekli.

Svo vrijeme Gabriel šuti i samo me promatra. Situacija u kojoj sam se našla mi je strana i ne znam kako da se ponašam. Još niti jedan dečko nije bio samnom u kuhinji, a još manje kuhao samnom. Glava mi je prepuna misli ali niti jedna misao nije primjerena da ju podjelim s njime kako bi prekinula tišinu.

Želim ga pitati čime se inače bavi, ima li braće ili sestara, kako to da je odlučio doći u Hrvatsku...i još tisuću sitnih pitanja ali to bi mu dalo do znanja kako se zanimam za njega, a to nisam smjela dopustiti. Nisam htjela biti prenapadna. Uostalom, i on je šutio. Odlučila sam slijediti njegov primjer.

"Pa...hvala ti na pomoći", progovoram dajući mu do znanja da sad može otići iz kuhinje.

No, on se samo nasmješi i dalje stojeći na istom mjestu- naslonjen na pult ruku prekriženih na prsima i dječačkim osmjehom na usnama.
Zbunjena njegovim pogledom koji me ni na tren ne napužta, lijevom rukom posegnem za metalnom ručkom tave i vrisnem kad mi vrući metal sprži kožu.

"Kvrapcu", neuspješno opsujem i naglo ispustim tavu, no napravim samo još veću štetu.
Tava se uz glasan zvuk vrati u prvobitni položaj, a vrelo ulje se izlije iz tave prskajući sve okolo.
Još jednom vrisnem kad mi vrele kapi ulja slete na ruku, a onda osjetim Gabrielovu ruku kako uzima moju i povlači je do slavine. Ubrzo osjetim hladnoću vode koja umiri moja opečena mjesta i smanji peckavu bol.

"Nisi li već do sada naučila da se vruće ne dira golim rukama, Amanda?" glas mu je miran s notom zafrkavanja.

Stoji mi iza leđa dok mu je jedna ruka na slavini, a druga drži moju ozlijeđenu. Viši je od mene za glavu i svakom riječu osjetim njegov dah na potiljku. Prsa su mi tijesno priljubljena uz moja leđa i jedino o čemu mogu razmišljati su njegova prsa i trbušni mišići koje osjećam kroz tanki materijal njegove i svoje majice.

Pokušavam kontrolirati svoju reakciju no, sve padne u vodu kad spusti glavu do mog uha i prošapće: "Moraš biti pažljivija."

Tijelo mi zadrhti, koža naježi, a mozak zablokira.

Koji se vrag događa samnom?

AMAJLIJA (Završena)Tempat cerita menjadi hidup. Temukan sekarang