AMAJLIJA (Završena)

Pijanstvo i njegove posljedice

Glasan zvuk lomljenja me trgne iz sna, a za njim odmah uslijedi i tiha psovka: "A u kurac."

Uspravim se trljajući oči. Kad se priviknem na svjetlost koju stvara stolna lampa ugledam Gabriela kako stoji iznad mene i shvatim kako je on razlog buke.

"Budna si", izjavi i ja kimnem glavom.

"Fatih i ja idemo pa sam te htio probuditi prije toga", kaže netremice me promatrajući.

Spustim pogled s njegovog lica tek tad shvaćajući kako je drugačiji nego sat-dva prije. Kosa mu je začešljana u iza, gelom primorana da svaki pramen stoji tamo gdje bi trebao. Sad mu je lice došlo do izražaja i oči mu se čine još plavljima, a jagodice još koščastijima.
Crnu majicu zamjenio je košuljom iste boje dok mu se hlače razlikuju od prijašnjih samo po malenim zakovicama koje se pružaju po rubovima prednjih džepova.

Cijela njegova pojava djeluje mračno i nemoguće seksi. Na tren budem zavidna na sve cure koje će ga večeras gledati, i one malo sretnije koje će plesati s njim.
A onda mi misli krenu u neprimjerenom smjeru: zapitam se voli li više tijesno pripijanje dok pleše ili je zaseban plesač, klizi li rukama po svakom dostupnom dijelu tijela ili se striktno drži struka i ono najvažnije ide li kući sa curom kojoj se tu noć najviše posreći.

Gabriel mi namigne, dok mu se usne izvijaju u osmjeh i ja shvatim da, izgubljena u mislima, buljim.
Brzo pogled premjestim na prozor do njega i iznenadim se kad ne ugledam ništa osim tame. Sunčeve zrake koje su osvjetljavale dnevni su nestale i mrak je zauzeo njihovo mjesto.

Koliko sam dugo spavala?!

"Okej. Zabavite se", odvratim uzimajući knjigu koja je pala na pod dok sam spavala i stavim ju na ormarić.
Gabriel isprati pogledom svaki moj pokret ali ne odlazi.
Vise ne znam šta da radim pa samo stojim i gledam u pod. Oboje šutimo i svakim trenom sve mi je neugodnije.

"Hoćeš s nama?" dignem glavu iznenađena pitanjem, a onda se počnem smijati.

Gleda u mene zabavljenim izrazom iako mu nije jasno što mi je smiješno.

Nije ni meni ali se ne prestajem smijati.

"Ne, ne. Nije to za mene", odvratim još se uvijek smijući.

"Izlazak nije za tebe?" podigne obrvu i ja odmahnem glavom.

"Takav izlazak ne", zbunjeno me gleda pa pojasnim: "ne volim buku, gužvu, vrućinu, oznojena tijela oko sebe."

"Jesi li ikad izasla u klub?"

"Nisam", odgovorim.

"Pa kako onda možeš znati da to nije za tebe? Nisi ni probala, a tvrdiš kako ne voliš", govori i gleda me.

"Ne želim probati", držim se svoje teorije i ne dopuštam mu da me posrami i ovaj put.

Gabriel zausti nešto reći, no prekine ga glasan Fatihov glas: "Gabriel?"

Okrene se u smjeru Fatihova glasa, a onda vrati pogled na mene i kaže: "Budi dobra i nemoj nas čekati."

Zatim se okrene dovikujući Fatihu kako stiže. Odmahnem glavom, razbistrujući misli dok mi čvor u želudcu daje uvid u  nešto što nikad prije nisam osjetila.

Ljubomora?

Ali to nema smisla. Nikad nisam bila tip za izlaske po kafićima, klubovima ili pubovima. Zašto bi sad trebalo biti drugacije?

GABRIEL

Pogledam oko sebe procjenjujući okolinu i atmosferu koja među njima vlada.
Sjedim u separeu, s lijeve strane sjedi Fatih s nekom plavušom u krilu i stvarno mu moram odati priznanje. Nismo ni deset minuta ovdje. Dečko je brz.