32.03.2019.
Dragi dnevniče,
Trudim se ne misliti. Ne misliti o trenutku koji me je zauvijek promijenio. O trenutku u kojem su sve moje niti popucale.
Trudim se ne primjećivati. Ne primjećivati praznoću kojom odiše kuća. Prazninu koja je duboko u meni. Trudim se ne primjećivati okolinu. Sve njene stvari koje su posvuda u kući.
Trudim se zaboraviti. Blokirati sve emocije koje prijete da će me preplaviti. Blokirati tugu, samoću, žaljenje, bijes...
Trudim se praviti. Trudim se praviti da je sve u redu. Da će, kad se ujutro spustim niz stepenice, mama biti na kauču s tranzistorom u ruci. Slušat će Bachovu melodiju, njenu najdražu. Okrenut će se na zvuk mojih koraka i pogledati me s prazninom u očima. Ne prepoznavajući me na tren. A onda će se prenuti, nasmiješiti mi se i reći: "Dobro jutro, dušo."
Trudim se. Jer ako to ne napravim, ako pokleknem, bit ću uništena. Propast ću u mrak za njom i više me nitko neće izvući.
Zato, čim Alma ode doma, govoreći kako će se vratiti ubrzo, ustanem iz kreveta i spustim se u kuhinju. Sigurnija sam dole. Dalje od mamine sobe.
Napravim si doručak tjerajući se da jedem. Monotone kretnje vilice, hrana bez okusa i pogled kroz prozor. To je ono što mogu napraviti. A onda ugledam njenu šalicu. Onu za koju je govorila da bi i ocat u njoj imao bolji okus.
Zaplačem.
Bezglasno, suze mi se spuštaju niz lice. Ne pokušavam prestati, čak niti ne brišem lice. U meni se budi nada. Možda jednom, kad isplačem sve suze iz tijela, kad u meni ne ostane niti kap tekućine, možda tada i ova bol prestane. Možda sa suzama i ona ode.
Ali uzalud.
Satima poslije, dok su mi na obrazima samo bijeli tragovi suza, shvatim da je uzaludno.
Bol je još uvijek tu. Još uvijek boli.
// Novi dio ide sutra ujutro.🖤//
YOU ARE READING
AMAJLIJA (Završena)
RomanceBila je ona sačinjena od mnogo sitnih dijelova koji su bili povezani tanašnim nitima. Godinama niti su postajale sve tanje i tanje no i dalje su držale sve dijelove skupa. Ona je i dalje bila cjelina. A onda jedan trenutak. Zaglušujući prasak. I sve...
