AMAJLIJA (Završena)

Gade bolesni!

"Želiš to?" upirem prstom iza Gabrielovih leđa dok mi sumnja boji glas, i on potvrdno klima glavom.

"Poprilično je dobar", čovjek koji prodaje automobile zaobilazi me i kreće prema Gabrielu, "razbijeno mu je stražnje svijetlo i kočnice proklizuju ali nije ništa što se ne može srediti."

"Samo to?" Gabriel diže svoj zadivljeni pogled prema čovjeku.

"Koliko ja znam, da. Ali moram vam napomenuti da je cijena dvostruko veća od punta kojeg ste namjeravali uzeti", govori u množini misleći kako Gabriel i ja zajedno kupujemo auto. Nemam volje ispravljati ga.

Gabriel vrati pogled na tu zvijer ispred sebe i kaže: "Platit ću koliko god je potrebno."

Čovjek pljesne rukama: "Sjajno. Dođite samnom da se dogovorimo oko financijskog dijela."

I dok ga Gabriel slijedi, odlučim ostati tu gdje jesam i promotriti malo to čudo koje on namjerava kupiti.

Udaljen je od mene samo par koraka, naslonjen na metalnu nožicu i dok sunce udara točno u njega, čini se kao da je srebrnasto- sivi metal koji se nalazi ispod ručica postao ogledalo. Kako se približavam, postepeno se pojavljuje moj lik na dijelu na kojem se, pretpostavljam, nalazi rezervoar. Jer, iako se donekle razumijem u aute, motori su mi nepoznanica. Nikad ih nisam pretjerano voljela niti uživala gledajući, a još manje vozeći.

A ovo što je Gabriel odlučio kupiti je Harley Davidson - ogroman motor koji pomalo nalikuje bajkerskom. Znam da je Harley Davidson jer mali natpis krasi rezervoar, ali to je sve što znam. Nisam nikad čula za tu marku motora i ne znam kolika mu je snaga niti koju brzinu postiže u vožnji.

Gabriel i čovjek se još ne vraćaju pa se malo udaljim kako bih ga cijelog obuhvatila pogledom. Većinom je crne boje. Izuzev ručaka i rezervoara koji su posrebreni. Ručke su postavljene visoko i imam osjećaj da bi mi došle u ravnini prsa kad bih sjela na njega. To mi daje dojam da je sigurniji od onih motora kojima su ručke postavljene nisko i preko kojih se moraš skroz ispružiti, doslovno ležati, kako bi ih mogao voziti. Ali znam da je to samo dojam jer gdje god mu bile ručke, svaki motor ima samo dva kotača i to je ono što mene plaši.

"Sviđa ti se?" Gabriel mi dolazi s leđa i ja se okrenem prema njemu.

"Grozan je", promrmljam, a on se nasmije i digne ruku visoko kako bih vidjela što u njoj drži.

Ključevi.

"Ne misliš li to sad voziti?" zgrozi me i sama pomisao i nadam se kako će ga ostaviti ovdje da ga prvo poprave.

"Upravo to mislim, sjedaj", elegantno prebaci nogu preko sjedišta i sjedne ostavljajući iza mjesta za mene. Samo što ja nisam luda da sjednem na to pa odmahnem glavom i podsjetim ga: " Kočnice ne valjaju."

"Rekao je samo da proklizuju, a ne da ne valjaju. Siguran sam da će izdržati do kuće", Irski naglasak daje njegovom glasu notu posebnosti.

"To je isto", utvrdim na šta on puhne i kaže: "Da ne valjaju ne bih se mogao zaustaviti, ovako samo proklizuju pa ce trebati malo duže da se zaustavimo.

Gledam u njega pokušavajući utvrditi šali li se, no on me samo gleda ozbiljnim pogledom.

Ne šali se.

"Ajde, penji se. Nemamo cijeli dan za tvoje premišljanje", gurne ključ i u trenu dvorište ispuni brundajući zvuk motora.

"Ići ću pješke", okrenem se da ću poći ali me njegov glas zaustavi.

"Ako ne odeš samnom, Fatih će biti ljut na mene što sam te pustio da pješačiš", okrenem se prema njemu i slegnem ramenima kao da govorim: tvoj problem.