AMAJLIJA (Završena)

Bijeg

"Smiri se, Amanda, to je samo razgovor", Fatihov glas me upozorava, ali zanemarujem ga.

U glavi mi bubnja kao da netko teškim metalnim crkvenim zvonima zvoni točno pored moga uha. Ispred očiju mi je crveno. Sve vidim. Vidim Fatiha ispred sebe, kao i Gabriela koji sjedi na kauču izbjegavajući moj pogled. Vidim stol i na njemu hrpu papira. Vidim sliku trogodišnje mene obješenu na zidu. Ali na sve to kao da je pala crvena izmaglica.

Sve mi je crveno.

"Ne", kažem čvrsto. Zatim povisim glas: "Neću ići u ludnicu."

Gabriel duboko udahne, ali ne govori ništa. Molim se svemiru da mi priđe, zagrli me i utješi. Ali on to ne čini. Sleđeno sjedi na kauču i uspješno izbjegava moj molećiv pogled otkad je Fatih došao i obavijestio me kako mi je zakazao razgovor s psihijatrom.

S psihićem.

"Ne ideš u ludnicu", Fatih govori.

"Smjestit će me tamo. Ako ti misliš da sam luda, zašto bi oni mislili drugačije?"

Ostavila sam ga bez riječi. Vidim kako otvara usta kako bi nešto rekao, zatim ih zatvori i glasno izdahne.

"Otići ćeš tamo, za dalje ćemo vidjeti", govori mi kao da je to nešto normalno. Kao da ne postoji mogućnost da se nikada više ne vratim u ovu kuću. Kao da ne postoji mogućnost da završim u luđačkoj košulji.

"Neću", odmahujem glavom. "Ne idem nigdje."

"Ideš, Amanda", odvraća.

"Molim te, ne tjeraj me da idem", glas mi zadrhti zatim se skroz slomi kad izgovorim sljedeću rečenicu: "Bojim se, molim te."

Kao da više ne može slušati moj plačni glas, Fatih promrmlja da ne pretjerujem i izađe iz dnevnog.
Ostanem stajati uplakana i uznemirena gledajući za njime. Svaka suza kao da juri drugu. Spuštaju mi se niz lice, ali ne ispuštam niti glasa. Gutam svaki jecaj koji prijeti prijeći moje usne, stišćem zube dok me vilica ne zaboli. A onda čujem da se Gabriel podiže s kauča i prilazi mi.

Kad osjetim njegove prste kako mi brišu suze, cimnem glavom unazad i prosikćem: "Ne diraj me."

"Ne mogu te gledati ovakvu", kaže mi dok poseže za mnom. Pravim korak unazad bježeći od njegovog dodira.

"Ti si kriv za ovo. Ti si me napravio ovakvom", bacam otrovne strelice prema njemu nadajući se da ću ga povrijediti koliko je on mene.

"Nemoj, Cailin", vilica mu titra od stiskanja dok zatvara oči kao da ne može gledati moju mržnju.

"Ja sam to tebi rekla", povičem i zaplačem istovremeno. "Rekla sam ti nemoj. A što si ti napravio? Nije niti prešao prag ti si mu sve rekao."

Odmahuje glavom, ali ne znam koga pokušava uvjeriti u tu laž. Čula sam ga kad je rekao Fatihu za moj današnji slom. Osjetila sam svaku njegovu riječ, osjetila sam bol izdaje koja je zaparala moje tijelo oduzimajući mi dah na trenutak.

"Morao sam mu reći, Amanda. Ovo više ne može ovako", govori mi čvrsto. Ruku provlači kroz svoju kosu, zatim tiho opsuje i ponovno posegne za mnom.

"Da me nisi dodirnuo", odmičem se od njega. "Zbog tebe ću završiti u ludnici. Ti si kriv što me Fatih tamo šalje. Ti si jedini krivac za ovo."

"Niti ne pokušavaj", zareži. "Ne pokušavaj mene kriviti za to. Fatih je već zakazao sastanak zbog tvojih prijašnjih napadaja. Nije ovaj današnji slom bio okidač, Amanda. I ti to jako dobro znaš."

"Ne znam ja ništa. Ja sam luda", uzvratim mu, a onda jurnem pored njega bježeći u sobu.

"Amanda", čujem ga kako me doziva, ali znam da neće krenuti za mnom. Bilo bi presumnjivo za Fatiha.