Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

VI

Prošlost

Lajla

Bila sam toliko sretna i ispunjena djevojka da sam se plašila. Nakon ludila na Baščaršiji odvukao me kući, poljubio kratko u obraz i obećao se vratiti do devet sati po mene.

Poslije četrdesetpet minuta bila sam potpuno spremna i gledala kroz prozor, nakon što sam izlizala potpetice mojih vrtoglavo visokih sandala u zelenoj boji šetajući po sobi nervozno. Odabrala sam crnu haljinu do listova koja se zalijepila za moje bujne grudi i obline kao druga koža, dekolte u obliku čamca otkrivao je moja ramena i grudi tamam toliko da zagolica maštu. Mama je stajala na vratima moje sobe i posmatrala me sa rukom na prsima, mislim da će zaplakati.

"Mama nemoj da bi počela plakati, to je samo večera neću se udati večeras.", Smijalasam joj se, jer je uvijek radila isto, stajala na vratima i gledala me kao da je to posljednji put .

"O srno moja lijepa u njegovim očima ti si već udata za njega, ali ako si ti sretna mila moja i mama je. Imam samo tebe jednu i neći nikome dozvoliti da ti slomi srce."

"Znaš majko i on me često zove svojom srnom.", Zanemarila sam ostalo šta je rekla jer nisam željela da se rasplačemo sad, prišla sam svojoj lijepoj majci, poljubila je glasno u oba obraza i jako zagrlila."Majko volim ga!"

"Znam milo moje, vidim. Sada idi dole u prizemlje, jer ti dragi već petnaest minuta sjedi s tvojim ocem .",  Zločesto se osmijehnula.

"Mama!", Vrisnem "I tek sad mi to kažeš?", Dohvatim svoju pismo torbu u zelenoj nijansi kao i sandale i strčim u prizemlje.

Stigli smo u poznati restoran nadomak Sarajeva, čiji je vlasnik odnedavno  bio neki arapin, kojeg Said izgleda poznaje jer nam je čovjek u bijeloj halji sa bijelom maramom na glavi išao u susret.

Said se nikada nije oblačio tako, a pitam se kako bi mu stajala ova bijela halja?

Mmmm ...

To je klasična tradicionalana nošnja jednog arapina, Said mi je pričao da "kod kuće" nose uglavnom bijele halje koje se na arapskom zovu DISHADSHA ili KHANDURA, na glavi im je GUTRA, marama bijele boje ili karirano crvene boje u zavisnosti od godišnjeg doba. Žene nose crne "prekrivače" koje se zovu ABAVE, meni poznatije kao Feredze i crnu maramu koja pokriva kosu, a može i lice.

Pričali su na svom maternjem jeziku tako da osim "Salam alejkum" ništa više razumjela nisam. Čovjek u bijeloj halji me pogledao par puta mršteći se, a zatim Saidu žustro nešto objašnjavao s prstom uperenim u njegova prsa. Saidovo raspoloženje je naglo palo, ali nisam znala da li je bijesan ili nervozan. Još jednom su se poselamili i mi smo krenuli dalje prema restoranu, stiskao mi je ruku tako jako da je boljelo .

"Hej!". Uzvratila sam stisak. "Problemi?Ko je taj čovjek?", Bio je tako hladan da sam se naježila.

"Sin mog amidze.", Hladno je odgovorio i dalje mi stiskajući ruku , a prsti su mi poplavili.

"Saide boli me.", Plačno sam se usprotivila. Zastao je i pogledao u naše ruke kao da nije ni bio  svjestan šta radi, pustio je moju ruku i obgrlio me oko struka.

Htjela sam ga pitati zašto nas nije upoznao, zašto mu se raspoloženje promijenilo, ali nisam. Šutjela sam i pustila da me vodi kroz ogroman restoran do našeg stola. Naš stol je bio u udaljenom dijelu gdje smo imali potpnu privatnost, bila sam i sama zamišljena pustivši da me smjesti na moje mjesto i čekala da se i on spusti, ali samo je stajao. Pogledala sam prema njemu i pogledi su nam se sreli.

"Nećeš ništa reći srno moja?" Namrgodila sam se jer nisam znala o čemu priča, pokazao mi je rukom na stol.

Po stolu su bile prosute bijele i crvene latice ruža, a u sredini je bila jedna ruža bordo boje sa prstenom navučenim na zelenu dršku. Gledala sam kratko pa pružila ruku i dotakla latice, prešla prstima po ruži, a zatim i prstenu. Oči su mi zasuzile, nisam vidjela ništa, uhvatila sam se za rub njegovog sakoa dok je i dalje mirno stajao pored moje stolice.

"Mislim da mi ga ti trebaš staviti na prst.", Toliko emocija je kuhalo u meni da sam se tresla kao prut.

Definitvno sam najsrećnja žena na svijetu.

Said

Gledao sam je opčinjeno kako svojom nježnom rukom prelazi po laticama ruža i prstenu, moje je sve, ništa mi više nije bilo potrebno, ali riječi mog rođaka zabole su mi se u grlo tako da riječi nisam mogao da izustim .

"Ti si lud Said! Ona ne pripada u naš svijet, nikada neće prihvatiti naše običaje, pogledaj je samo!! Jesi li joj rekao da već imaš ženu kod kuće?! Da si prije tri mjeseca napravio dijete toj istoj ženi kada si dolazio kući?! Ne uništavaj jedan mladi život zarad svoje sebičnosti. Ti. Ne. Znaš. Da. Voliš. I zato ne budi sebični majmun! Hajde i da pristane na sve, jesi li joj rekao da će morati nositi pokrivač svaki put kada krene izaći iz palače, a i to ako bude imala dozvolu da izađe?! Shvataš li da živiš u laži? Osvijesti se, jer uskoro idemo kući. Ja nemam namjeru spašavati tvoju bolesnu guzicu od tvojih sranja!"

Bio je je u pravu, osim u tome da ne znam da volim....

Trznem se na Lajlin dodir na mom sakou, na korak sam da svojom šutnjom uništim prosidbu . Uzmem je za ruku kojom je pridržavala moj sako, kleknem pred nju i poljubim njen maleni dlan.

"Srno moja kaži da ćeš pristati, kaži da ćeš uzeti ovog čovjeka za sebe i provesti ostatak života s njim?"

"Da, da , o Bože DA! Ti ludi neobični čovječe.", Zagrlila me, ljubila po cijelom licu, moja Lajla.

"Pa red je da onda ovaj prsten stavimo na tu malenu rukicu.", Ispružila je ruku i čekala.

Bio je to klasični vjerenički prsten od platine i žutog zlata u kombinaciji, jedan crveni veći rubin na sredini i po tri manja bijela dijamanta sa svake strane u nizu.

Previše sreće doziva puno bola, a mi smo bili prokleto srećni...