Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

XXXII

Dani su prolazili, sunce i mjesec se smjenjavali, a sreća se držala čvrsto uz dvoje ljudi koji su se voljeli onako kako se jednom u životu voli...

Proljeće je došlo i prošlo, zamijenilo ga je vrelo ljeto pržeči Sarajesvke ulice i sokake, a miris tucane kahve topli vjetar širio je sa Kovača do Sebilja.

Nije Lajli trebala para puna vreća za sreću, trebao joj je smijeh njenog sina da joj ugrije srce i pogled voljenog čovjeka da je čuva i uzdiše. Konačno su zvijezde se poklopile nakon dugo vremena i njen osmjeh krasio je njeno lice non stop. Sa skoro dvadeset i devet godina na pomolu konačno je mogla reći da je bila sretna. Sretna kao nekad šetajući sa svojim čovjekom Ferhadijom držeći ga za ruku, dok je njihov sinčić teturao ispred njih po poplačanom šetalištu.

Nije više nikada plakala ni pred kim osim kada bi bila sama. Nisu to više bile one bolne suze koje su kidale njenu dušu, bile su to suze za voljenima kojih više nema, za voljenim kojem je srce slomila. Samoće se nije odrekla, zato je svakog petka kada je Said odlazio u džamiju da klanja džumu, ona se iskradala odlazeći u crkvu. Opet se nije molila, kao što to nije ni prije radila, samo je voljela mir kojim bi se ispunila. Vjerovala je u Boga, ali nije mogla više da odabere stranu. Za nju je Bog bio jedan ma kako ga nazivali i zato se nije odrekla svog rituala, kako je sama znala reći. Bila je to neka vrsta njene rutine na koju se navikla i koja joj je godila. Said je znao, kao što je uvijek sve znao šta radi i nije se bunio, nije nametao svoja uvjerenja, jer je volio nju i sve što je bila.

Oboje su se mnogo trudili ne shvatajući da su se već odavno promijenili, da su konačno sazreli i shvatili da život i ako nije fer ima svoje pute, možeš da prokopaš svoj put pa makar bio i od kaldrme. Oni su kopali svoj, valjali se u blatu, posipali pijeskom i borili se dok ga nisu dovoljno utabali da mogu bez poteškoće šetati po njemu. Znojili su se, krvarili i plakali, ali su izašli s puta jači, borbeniji i spremniji za dalji put. Ono čime su se mnogi busali u prsa kada vole da daju krv, znoj i suze, oni su osjetili direktno na svojoj koži i doslovno su dali svaku kap znoja, svaku slanu suzu i gustu krv njihovih srca.

Dino Handžić Al Husseini el Reyhan, tako se prezivao sada mali dječak majke Lajle Tahmaz i oca Šejka Saida Al Husseini el Reyhan, dogovorili su se da će njihov sin nositi i Tomino i Saidovo prezime. Nije da je Said bio oduševljen, ali se nije ni bunio, jer je shvatio koliko njegov sin znači čovjeku koji ga je prihvatio kao svoga onda kada njega nije bilo, da pokrije Lajlinu sramotu.

Tako vam je u Bosni, sramota ako žena nosi dijete u stomaku, a nema muškarca kraj sebe. Sačuvao joj je čast tek toliko da je mogla živjeti u miru i Said tamam da ga je mrzio najjače nije mogao, a da mu ne bude zahvalan za sve što je učinio za njih.

Svi su nosili svoj teret na duši, ali teret u dvoje je bio lakši i podnošljiviji. Zato dok su Said i Lajla živjeli svoju sreću, Tomo nikako nije mogao da pronađesvoj mir.

Nije ga boljelo što je ona vratila se onom kome je pripadala oduvijek, nije to bila bol u grudima već nedostajanje. Falila mu je svake seknude, svake minute, svakog sata u toku dana. Osjećao je sreću svaki put kada je vidjeo kako se smije, bio je sretan ako je ona bila sretna, ali se ipak nije mogao osloboditi praznine koja ga je pritiskala. Bojao se samoće. Sa trideset i tri godine bojao se da će ostati sam.

Borio se sve češće, radio sve više, ali strah iz kosti nije mogao da istjera. Volio je ženu koja ga je voljela, ali su shvatili kada su došli na kraj puta da ta ljubav nije bila ljubav na duže staze. On je i dalje volio Mrvicu, a ona svog Tomicu i negdje usput nisu shvatili da je Mrvica sazrela, a Tomica odrastao, a kada su konačno i shvatili njihovom putu došao je kraj. Baš zato se Tomo plašio da njegov put nema dalje, da je njegova ulica ćorsokak, a ni slutio nije da ima Boga i da sve gleda, da mu odmah iza ugla sprema malo ljubavi koju samo treba da prigrli u svoj zagrljaj. Ako je iko zaslužio sreću to je bio on, ali strah je bio sve jači gušeći i ono malo snage što mu je ostalo, polako se mirio sa sudbinom.