Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

XVII

Prošlost

Said

Još jedan ponedjeljak je osvanuo, živjeti sa ženom koju voliš više nego sam sebe, a ne moći joj prići jer ti ona ne dozvoljava čak ni pogled da uputiš u njenom pravcu, isto je kao umirati iznova i iznova. Od naše zadnje svađe prije pet godine moj cvijet sa mnom nije prozborio niti jednu jedinu riječ. Nije me izbjegavala, samo se ponašala kao da sam vazduh i to onaj zagađeni vazduh.

Idem prema sobi moje kćerke, jedine radosti u moru tuge moga života, soba moje Dalal. Da moja žena, od te činjenice prestao sam da bježim. Dalal je moja prva žena, ona koja šuti, ne diže pogled ako je se ništa ne pita, ona koja voli i ako nije voljena. Žena za moj svijet, ali ne i moje srce. Misli mi se opet roje neumorno po glavi od čega se stresem i podignem glavu, a tad je ugledam na plavoj sofi ispred Dalaline sobe.

Opet je tu.

Njen je rođendan, dvadeset i sedmi. Još jednu godinu je starija, još ljepša sa svakom godinom, još tužnija, nesretnija i još tiša. Moja srna ranjena.

Već pet godina, iz mjeseca u mjesec, sedmicu za sedmicom, svakog ponedjeljka Lajla sjedi i šuti pogleda uprtog u drvena vrata iza kojih spavaju njih dvije, ona koja mi je rodila i ona koju mi je rodila. Odavno sam prestao da joj se obraćam, jer me svaki put ignoriše i gleda kroz mene kao da ne postojim, ali nikada još nije propustila ni jedan ponedjeljak tokom proteklih godina. Srce se opet stisne, trnje zabode svoje bodlje do kraja, a ja puštam da krvari kao svaki put do sad.

Ipak primjetim promjenu, svaki put bi nosila crveno, a danas je u zelenom. Zelena joj pristaje, tako je lijepa, najljepša na svijetu. Nisam ni primjetio da stojim u mjestu, pogleda prikovanog za njeno lice. Sve u meni drhti da je dotaknem i poljubim, ali moj cvijet ne cvjeta za mene više. Nastavim svoj hod prema sobi i na korak sam do ulaska, hvatajući šteku kada me tihi glasić trzne.

"Danas mi je dvadeset i sedam.", Sledio sam se u mjestu.

Taj glas je tako tužan, to nije više muzika sreće, on odaje bol njene duše. Hrabrosti nemam da se okrenem i pogledam je, pa samo čekam i šutim skamenjen pred vratima.

"Ja..razumijem te, počela sam da shvaćam Saide", Zažmirim, ali se ne okrećem i čekamda nastavi. "Ovo si ti, ovo je tvoj svijet. Tvoj život je iza tih vrata, tamo spava jedan mali cvjetić koji si stvorio. Tamo se okreni i nastavi, ali bez mene prinče moj. Moje srce i duša izmučeni su da nemam ni kapi snage više da se ljutim i bolujem. Došla sam do ruba provalije, nemoj me gurati dalje.", a zatim tišina.

Ništa se ne čuje, opet ona mrtva tišina što me drobi na sitne komade. Panično se okrenem, jer sam pomislio da je otišla, a da čuo nisam. Kada se okrenem dočeka me prizor moje srne, ranjenog srce i tužnih očiju, ali iskrenog osmjeha i to me pokida k'o vjetar grane.

Priđem joj bliže i spustim se na koljena, ali ne smijem da je dotaknem i ako sve u meni vrišti da to učinim. Moja ljubav je moj sopstveni Džehenem u kojem gorim svaki dan.

"Šta želiš moja srno?", Blago je upitam mada odgovor već znam, ona želi da ode.

Spremna je već odavno i samo čeka da odleti daleko od mene, od mojih ruku koje je drže ovdje u mom svijetu daleko od onog što želi. Blagi osmjeh se opet ozari na njenom licu, a ja odavde do neba se kunem u sebi da ću ispuniti njenog srca molbu.

Moja je radost, moj plač, moja tuga, moj led, moja vatra, moja srna ranjena, moj grijeh, moja duša izgubljena, moj čitav svijet, moja a sama. 

Sve sam na kocku bacio kada sam odlučio lagati i sve sam izgubio, ništa nije važno i neće biti nakon nje.

Zatrovao sam je, ja otrovan nju čistu.

"Šta želim? Stvarno me to pitaš?", Tiho me upita i podigne ruku do mog obraza. Taj kontakt kože o kožu zapali moj um i moje tijelo, tako mi prokleto nedostaje! "Nemoj pitati Saide kada odgovor znaš.", Uzdahne pa spusti svoju toplu rukicu ponovo u krilo. Zgrabim je nazad i položim opet na svoj obraz, jer se bojim. Bojim se tako mi Boga da je ovaj dodir posljednji. Opet se blago osmjehne, ali njene oči, te oči srnine ne smiju se. Gađa me direktno u moju dušu, k'o nož u srce me pogađaju ta dva smeđa oka.

"Ah Said, ah! Ne možeš me vezati više, pogledaj u moje oči habibi. Ja umirem habibi svakog ponedjeljka opet i opet i opet...", Utihnu lutajući očima po vratima iza mojih leđa.

"Dušu si mi zarobio, a srce slomio. Voljela sam te habibi, o tako mi Boga voljela sam te samo ON zna koliko. Volim te još uvijek dragi moj i nikada neću prestati, ma šta da uradiš u srcu čuvam te. Borila sam se ovih godina da te ne volim, željela sam te mrziti. Znala sam da te kunem, a onda bih plakala i molila se Bogu da ne čuje moje kletve, da ti ne učini na žao. Htjela sam da prebolim, da zaboravim i budem sretna, ovdje s tobom, s njom, s tvojom prelijepom kćerkicom, ali ne mogu. Možeš da me kriviš zbog toga, možeš opet ruku da digneš na mene, možeš i da me mrziš, ali ja i dalje ne mogu. Ja ovdje ne pripadam i nikada neću.", Glas je počeo da joj drhti pa je utihnula, zažmirio sam uz njen dlan pomičući glavu i trljajući se o njeg.

Razumijem je, shavtio sam svaku riječ, zaboljela me svaka istina. Bio sam gad i ostaću takav, ali ne više prema njoj. Nikada.

"Srno.", Pogledam je, a ona me zaustavi.

"Nemoj habibi, nemoj ni riječi.", Izgovori to kao da me moli i ja opet zažmirim.

"Bio si moje sunčano nebo, a sada samo kiša lije. Bio si moja oaza u pustinji, ali si presušio. Bio si moja istina, sada si laž. Bio si moja radost, a sad si moja tuga. Bio si moj osmjeh, a sada si suza. Bio si moja svjetlost, a sada si tama. Bio si razlog za život, a sada s tobom umirem.", Spusti ponovo ruku s mog lica, ali ovog puta je ne vraćam.

"Prestala sam da se smijem habibi, duša mi se smrzla i ti je više ne možeš ugrijati. Od života sam tražila tako malo dragi, htjela sam ljubav i topli dom, htjela sam tebe samo za sebe. Prevario si me, povrijedio, ponizio, ali ipak sam te voljela i volim, sve sam ti dala habibi i sad je vrijeme da i ti daš nešto meni. Nije nam se dalo, našu kulu sreće, moje nade, vjerovanja i snove srušio si u treptaju oka. Posuo si moje staze trnjem, život obojio u crno i samljeo moje srce i dušu.", Puštam je, jer me upravo stigoše sve godine bola koje sam joj nanosio. Upravo je digla ruku na nas i ja ne mogu da je krivim, puštam je da na mene ide sve, upravo sam umro na njezinom dlanu. Sada šutim i čekam da ona prekine tišnu, ali glas koji začujem nije njen.

"Said?", Grubi, upitni glas me trzne iz transa.

Okrenem se i na vratima ugledam Dalal kako stoji držeći našu kćerku u naručju, dok obje posmatraju Lajlu kako sjedi na sofi, a ja klečim pred njenim nogama. Moja srna ustane pozdravljajući ponizno Dalal, a moje srce prestane kucati dok joj ona ljubi ruku i prislanja je na čelo, pa pomiluje moju kćerku iskrenim osmjehom koji godinama vidjeo nisam, zatim se okrene i ode prema svojim odajama.

Prvi put Lajla odlazi i neće me dočekati pred vratima kada slijedeće jutro izađem. Ovo je moj kraj.