Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Tomo
Jebeni život! Zašto nekim ljudima jednostavno ide sve k'o po maslu, a neki daju krv, znoj i svaku kap suze samo da bi opstali. Je li to ono što se zove iskušenje Božije, je li to ono nevrijeme prije sunca koje će da ugrije? Nisam znao, ali sam se molio.
Petak je i znam da je Džuma-namaz tačno u podne, dan kada vjernici, muslimani, muškarci klanjaju džumu i iskreno se mole Bogu padajući na sedždu.
Za vjernike džuma-namaz ima ogroman značaj. Smatra se da se brišu grijesi počinjeni između dvije džume onome k'o na iskren i ispravan način obavi te molitve. Sam značaj petka kao dana u islamskom svijetu je ogroman. U taj dan je, prema islamskom vjerovanju, stvoren Adem a. s., u taj dan je uveden i izveden iz Dženneta, a također vjeruju da će Sudnji dan biti u petak.
Moj tata Dino, rahmet mu duši, vodio me svakog petka kao dijete da klanjamo Džumu-namaz, ali već više od petnaest godina nisam kročio ni u jednu džamiju. Ne zato što nisam bio vjernik, a i nisam, već zato što je prokleto boljelo što moj otac više nije živ. Danas prvi put idem da uzmem abdest i da se pomolim iskreno i od srca Allahu na sedždi, prvi put od kako moj tata nije živ.
Kao dijete iz miješanog braka nikada me roditelji nisu vukli svako na svoju stranu, vodili su se tim da trebam poštovati i uvažavati obje strane, bilo to s katoličke strane ili 'pak muslimanske. Nerijetko sam išao u crkvu, onoliko koliko sam i klanjao u džamiji. Baš kao što je moj otac za mene bio tata, a ne babo i što se u mojoj kući pozdravljalo i sa zdravo i nazivao selam. Dočekivali smo Bajram isto kao i Božić.
Danas sam odlučio da odem u džamiju i ponizno čelom dotaknem sedždu radi dobrobiti mojih najmilijih, da molim za njihovo zdravlje i zdrav razum.
Trideset i prvu uveliko gazim, a život me lomi kao nikad do sad. Ako sam mislio da sam preživjeo najgore izgleda da nisam znao šta znači vidjeti ženu i dijete kako se bore za život, a ne moći učiniti ništa osim se moliti.
"Petak je najodabraniji dan u sedmici i najvise cijenjen kod Svevisnjeg Allaha. On je kod Boga odabraniji od Kurbanskog i Rammazanskog bajrama. Allah dz.sh. je u petak stvorio Hazreti Adema a.s. U petak ga je izveo iz Dzenneta i uputio na Zemlju i u petak ga je preselio na drugi svijet. U petku ima jedan čas u kojem Allah dz.s. neće odbiti molbe svoga roba, ako Ga u tom času nešto zamoli, osim ako to bude zabranjeno."
***
Nakon što je moja mrvica sinoć izgubila svijest više se nije budila, ponovo je krvarila i u jednom trenu je bilo toliko kritično da mi je kolega doktor rekao da budem spreman na sve, srce mi je prestalo kucati.
Naravno jebeni arapčić i dalje se vrzmao u blizini, vješto me izbjegavao, ali ipak držali smo jedan drugog na oku. Još s njim nisam završio, ali sada nije bilo vrijeme za obračune. Raspadao sam se na komade i sve što sam mogao jeste da čekam i u jednom trenutku sam se sjetio svog oca i njegovih riječi o petku i namazu na koji smo išli klanjati. Zato sada stojim pred glavnim ulazom Begove džamije u Ferhadiji. Za mene kao dijete Sarajeva to je bila Begova džamija, a puni naziv je Gazi Husrev-Begova džamija.
Stajao sam dugo pred ulazom i šutke gledao u kamenu ploču na kojoj je uklesan natpis u stihovima na arapskom jeziku. Natpis je smješten u šest elipsastih polja, oivičenih sa strana i kroz sredinu arabeskama.
"Džamiju dobrih ljudi Husrev-beg podiže U ime Boga ( kao) dom onih koji ničice padaju. On je utamanitelj neprijatelja, pomagač boraca za vjeru, Širitelj dobročinstva, pomagač pobožnih. Bog nam nadahnu njen kronostih: (Ovo je) stjecište dobročinitelja, dom zahvalnih Bogu."
Uđem u avliju i krenem prema šadrvanu na sredini dvorišta da uzmem abdest. U trenutku kada završim začuje se ezan s munare, mujezin poziva na molitvu. Okrenem se i uđem u unutrašnjost džamije s nekim neopisivim mirom i namjerom da molim Boga za svoju porodicu.
***
Po povratku u bolnicu ništa se nije promijenilo, Lajla je i dalje spavala ali je bar bila stabilno i morala je mirovati. Pod stalnom je prismotrom kako se ne bi ponovo mogla iskrasti kada se probudi. Držao sam je za njenu bijelu ruku i pričao joj tiho, želio sam da zna da sam tu i da je neću napustiti, da ću čuvati ono naše.
Obišao sam i našeg malenog sinčića, obukao svoj bijeli mantil kako bih bez problema mogao ulaziti i izlaziti bez previše pitanja od strane kolega, bio sam svoj na svome ali ipak ne i na svom odjelu, pa da bih izbjegao probleme svojih kolega bio sam tih i nevidljiv.
Taj mali bombončić bio je naš i neka sam proklet ako ikada dozvolim da ga otmu iz njenog naručja, da nisam pronašao sreću sa Lajlom bio bih ljut na život i nikada ne bih imao ništa, ne bih znao šta znači voljeti bezuslovno.
Bilo bi mi možda lakše živjeti kao prazna ljuštura i jebati sve što mi padne pod ruku, a zatim odjebati kada poželim. Koga zavaravam možda bi izgledalo kao da je lakše, ali bi mi bilo mnogo, mnogo teže. Nikada više neće biti sama, sve što nam se desi, desit će nam se zajedno. Kroz trnje, vatru i vodu, ali bićemo zajedno. U dvoje ćemo biti jači , držati se zajedno i ne dozvoliti da ono drugo padne.
Pogledam ga kako diše pomoću aparata i osmjehnem se, sagnem i prošaputam kao da će me čuti.
"Maleni lopovčiću, najgore je prošlo. Sada slijedi borba, moraš biti jak da mi pomogneš da čuvamo mamu. Moja druga mrvice voli te tata najviše." Jedna suza skliznula je iz mog oka i pala na staklo kroz koje sam gledao u malenu zgužvanu grudvicu mesa.
