Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

XVIII

Sadašnjost

Lajla

"Moja si", čujem samo te dvije riječi, vidim Tomu, vidim svog malenog sina tamne kosice, vidim sunce, a iza sunca ogromna sjena što se približava.

Trznem se iz sna mokra od znoja i dezorijentirana rukom pipam po krevetu tražeći svoju utjehu, ali krevet je hladan kao led. Uspravim se uz naslon na krevetu držeći svoj sedmomjesečni stomak u rukama, gdje je taj čovjek dođavola? Dohvatim svoj mobitel sa ormarića i pogledam na sat, pet i osam minuta. Kuda je otišao tako rano? Sinoć je došao kasno i ljubio me odmah s vrata kao da mu sav život ovisi o našem poljubcu, nije dozvolio ni riječi da progovorim. On je vodio, ljubio, mazio i pričao.

"Niko mi te neće uzeti, nikada.", Zadihano je mrmljao uz moje usne, "On i ti samo ste moji.", Ljubio je moj vrat, dok je rukom pridržavao moj trudnički stomak. "Ja sam Tomo mrvice, tvoj i ti si moja.", Fizički kontak nije prekidao i poljupce je nizao mojim tijelom. Obljubio me cijelu i vodio ljubav sa mnom, a sada nije tu. Gdje je mogao otići kada je prije par sati samo došao kući? Neki strah me peckao po koži i suze su ispunile moje oči.

Nisam ga nazvala, brinula sam ali sam bila o povrijeđena što me isključuje iz svojih misli, šta je to što ga muči? Šta se dešava posljednjih dana, da li ga nešto muči? Ili ko?

Ustanem, okupam se ne bi li se saprale moje sumorne misli i s telefonom u rukama, s nadom da će zazvoniti, odem u kuhinju po pahuljice. Oštar bol me presiječe preko donih leđa, što me natjera da se pridrži za kuhinjski ormarić i udahnem duboko.

"To je boljelo maleni, nemoj vše da šutiraš svoju mamu.", Mazno prošaputam svom stomaku i pogladim ga zatvorenih očiju. Kada otvorim oči i ugledam prizor pod svojim nogama panično ih ponovo zatvorm, kao da će ono što sam ugledala nestati.

Krv. 

Pod mojim nogama je krv i voda. Skamenjena ostanem stajati zatvorenih očiju, pridržavajući se i dalje za kuhinjski ormarić. Bol se pojačavala i kao da mi se utroba počela grčiti. Samo malo, pa i grči se, suze su se slijevale niz moje obraze dok sam panično pokušavala nazvati Tomu na mobitel. Sada kada mi je potreban nema ga! Obećao je, obećao je biti uvijek uz mene. Moj vodenjak je pukao, ali prerano je i ta krv... O Bože ta krv je moja, ta topla tečnost slijevala se ispod moje spavaćice do poda.

Napokon sam uspjela pozvati ga, ali sve što čujem jeste birani pretplatnik je trenutno nedostupan, ostavite poruku nakon zvučnog signala.

Proklet bio! "Gdje si?", Vrisenem kada me oštra bol presječe po dnu stomaka.

Zovem, ali uzaludno sve što me dočeka je glas operatetke iznova i iznova. Srolam se niz imenik i pronađem broj od Belog pa pozovem i njega, jer trenutno mi treba neko - bilo ko da spasi život u mom stomaku.

"Izdrži maleni, izdrži.", Trljala sam svoj stomak čekajući da začujem glas Belog sa druge strane telefona koji je neumorno zvonio.

"Lajla?", Začujem mu glas, ali zbog jake boli ne uspijem izgovoriti niti riječi već samo još jednom bolno vrisnuti.

"Jebo te ženo! Lajla! Šta se dešava? Ženo progovori, halloooo!!", Još jednom udahnem i posljednjim atomima snage zgrabim telefon i skoro nečujno mu se javim.

"Halo, Beli treba mi Tomo...aaaaaa!!!", Bol se opet vraća, a to nije dobro. Rano je da bi se rodio, ako mi ga Bog uzme moj život će stati da teče. Padam na koljela i smirujem svoje disanje, dok Beli i dalje urla da mu se javim.

"Gdje je Tomo? Beli porađam se, rano je tako je rano..pronađi ga, dovedi mi mog Tomicu naš sin dolazi..", Kroz jecaje sam uspjela konačno izgovoriti razlog što ga zovem, a onda začujem onaj glas koji mi je tako prijeko potreban, moj Bog.