Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

X

Sadašnjost

Minuti, sati i dani nizali su se i tekli kao mutna Miljacka. Prvih sedam dana je bilo najteže, sedam dana se pretvorilo u četrnaest, a četrnaest dana u mjesec, jedan mjesec u dva mjeseca bola i patnje. Novembar je bio na izmaku i prve pahulje plesale su po prozorima auta u pokretu. Bijeli pokrivač uskoro će pokriti svaku ulicu, svaki krov, obijeliti zemlju i sve će biti kao prije, a zapravo ništa nije isto već tri mjeseca.

S druge strane prozora, u svom toplom stanu Lajla je stajla i posmatra ljude koji užurbano prolaze ispod njenih prozora ovog jutra. Navikla se za protekla tri mjeseca da živi s boli, jer samo je bol činila da se osjeća živom. Otišla je iz pakla u koji je svojevoljno uletila da bi se našla u svom paklu bola iz kojeg nije imala kud. Ovo jutro neće ići, opet, na mezar svojih roditelja, isplakala je mali okean suza za ova tri mjeseca i ispričala se sa njima kao da su tu pred njom.

Danas nije bila dobro, mučnina i slabost je prate već nekoliko jutara unazad, znala je razlog ali se bojala potvrditi svoje sumnje, tako da je odlučila pozvati jedinu osobu za koju zna da će joj ruku pružiti i sad je čekala da se oglasi zvono na vratima.

***

Miljama daleko, tamo gdje je bol bila podjednako velika sjedio je čovjek u svojoj bijeloj halji i gledao u jednu malenu sličicu na svom dlanu, bila je to žena kojoj je smrvio dušu na paramparčad. Sjećao se dana provedenih s njom kako je ne bi zaboravio, a znao je da nikada neće moći zaboraviti i preboliti.

Tog dana Dubai bio je iznimno topao za to doba godine pa mu je i tijelo kao i duša bilo u vatri. Volio je vraćati film na dan svog vjenčanja i kako je njegova draga bila sretna i nasmijana.

Četrdesetosam sati bilo je potrebno da se vjenčaju pred Hodžom po običaju i tradiciji u njegovom rodnom gradu. Gradu kojem je okrenuo leđa onog dana kada je njegova srna leđa okrenula njemu i otišla da bude sretnija, ali bez njega.

Vratio se na noć njene "kaane" , kada je na sebi  imala ručno vezenu tradicionalnu haljinu poznatu kao 'thavb', njene malene rukice bile su iscrtane zbog čega se radosno smijala, jer joj se dopadalo. Haljinom nije bila oduševljena, ali se nije bunila željela je ugoditi njemu i njegovim običajima. Dala mu je tako mnogo i oči su ga zapekle od sjećanaja, trepćući ustao je i stao do malog prozora s pogledom na kućni vrt gdje se igrala njegova petogodišnja kćerkica. Položio je dlan na svoja prsa i duboko udahnuo kao da će bol postati manja ako uvuče dovoljno zraka u pluća.

***

U Sarajevu snijeg je počeo jače padati, a Lajla je i dalje čekala pored prozora.

Tresla se kao list na vjetru, ne od zime već od straha. Sjećala se onog dana prije šest godina kada je Efendija pitao i nju i njega tri puta "Da li prihvataš?", glasno je morala reći "DA", upitao je ponovo " Da li prihvaćaš?" ponovila je "DA".
"Da li prihvaćaš?" glasno i posljednji put upitao je, a ona je još glasnijeuzvratila "DA!" , sve je ponovio i ON.

Ime mu više nije izgovarala, jer ako bi to učinila svako slovo bi je pogodilo kao metak u srce. Danas nije tugovala koliko se bojala, bojala se saznanja koje se bližilo. Trebala joj je potvrda da bude sigurna, ali njeno srce je znalo već odavno da ispod njenog kuca još jedno i bojala se kao nikad u životu. Ako ON sazna, ako dođe opet će slomiti ono malo što je ostalo od nje.

Rastavu u muslimanskom braku nije mogla izvršiti žena, da bi se žena razvela od muškarca mora imati mužev pristanak. Bez njegovog pristanka nije smjela otići, po tradiciji ona je kriva i mogli bi joj presuditi u ime časti, ako je pronađu. Međutim nije Lajlu plašilo i da je nađu, bar do nedavno se nije bojala, a sada je to bila druga priča. Prema šerijatskom zakonu dijete nakon rastave pripada ocu, a ne majci. Ako dijete ipak ostane kod majke, djetetov otac dužan je izdržavati majku i dijete pet godina. Nakon pete godine otac može nastaviti darivati dijete s majkom, može ga uzeti sebi, ali ga se i odreći.

Toga se Lajla plašila, ako ikada sazna ono što je ona već znala, bojala se da ne dođe i odvede njeno bogatstvo, njen lijek u surovom joj životu.

Htjela je da ga tuži, ali je brzo odustala. Ruke su joj bile vezane, jer arapi su narod koji zivi po Ku'anu i njegovom učenju. Muškarac je glava obitelji i žena je u podložnom položaju, što je i sama iskusila na svojoj koži. Poligamija je dozvoljena, a zavisno od mogućnosti mogli su imati i po četiri žene, a sam Bog zna da je ON imao mogućnosti. Njihova riječ je bila vrijednija od bilo kojeg ugovora i morala se poštovati, a to je znala i zato je bila tako prestrašena.

Na zvuk zvona u njenom tihom stanu poskočila je i otrčala prema vratima da ih otvori.

***

Dubai je bio drugačiji od njegovog rodnog grada, čak su i običaji bili drugačiji. Za ova tri mjeseca koliko je proveo u novoj kući, novom gradu sa svojom kćerkom i prvom ženom Dalal, shvatio je da bi se Lajli Dubai svidjeo. Trebao je prestati da misli na nju, trebao je ali nije mogao, srcu se ne naređuje. Živjeo je, a umirao svaki dan iznova. Slagao je oca, odselio se pod izgovorom da posao zahtjeva njegovu stalnu prisutnost u Dubaiu, rekao mu je da njegove žene trebaju vidjeti svijeta. Niko nije znao da Lajla više nije bila u njegovom životu, čak je i Dalal shvatala, šutila i tugovala s njim. Ona je divna žena, pomislio bi, zašto je jednostavno nije mogao zavoljeti i nastaviti život bez Lajle? 

Nije mogao. 

Lajli nije imao snage izgovoriti tri "talaka", da je rekao "puštam te " tri puta bili bi razvedeni istog trenutka, ali nije mogao - bio je sebičan kao i uvijek. Znao je da su pred Bogom još uvijek u braku i to ga ja ne neki način tješilo i davalo nadu.

Bližilo se vrijeme posjete Sarajevu, ali je odugovlačio. Ona je bila tamo, ona ga ne želi i neće joj drmati tlo pod nogama ponovo. Doći će i taj dan, a sada se jednostavno borio sam sa sobom da ostane na ovom novom mjestu daleko od nje, jer kada se ponovo sretnu zna on da će bol eksplodirati kao vulkan koji samo čeka mali okidač njihovih srca.

Kada lava iz njihove duše počne da izlazi neće moći učiniti ništa da spriječi njen tok. Pomakao se od prozora, spremio malu sliku u hamajliju koju je nosio oko vrata, zaključao vrata boli za danas i potražio Dalal u susjednoj sobi.

***

"Konačno!", Povikala je Lajla otvarajući vrata i osmjehnula se čovjeku pred sobom. Bore oko njegovih očiju jasno su odavale da ga je život lomio, oči su bile iste crne kao crna noć, a osmijeh kao nekad. Onaj osmijeh koji dušu grije, a baš to joj je trebalo sada.

"Tri mjeseca. Tri ti je trebalo da mi se javiš, disala si isti gradski zrak sa mnom, a ja nisam znao da si se vratila.", Zagrlili su se baš kao nekad, možda malo jače u ime starih dana, a njoj je brada zadrhtala. Nije željela više plakati i žaliti za izgubljenim danima i godinama, pa je suzbila suze da ne liju opet.

"Hej stigao sam, vozit će te Tomica gdje god poželiš huććć hućć..", Prasnuli su u smijeh i ušli u stan zatvarajući vrata za sobom. Pogledao je u njene oči i samo tiho prošaputo. "Mrvice..", Zagrlili su se još jednom, a ona je promrmljala na njegova mišićava prsa. "Moj Tomica.."

Sjeli su u dnevni boravak da razgovaraju, upalili neki muzički kanal i započeli razgovor, a biće to dug razgovor i još duži dan. Bane je zapjevao na tv-u. Da ti kažem šta mi je, boli još od ranije, svoju tugu nosim sam, još je ne zaboravljam. A Lajla je započela prepričavati priču svog života....