Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

XXIX

Said

"Habibi..", Drhtavim glasom izgovorila je.

Kada je otvorila vrata hotelske sobe u kojoj je odsjela, i pogledala me onim svojim krupnim smeđim očima, zaledio sam se momentalno gledajući svoj život pred sobom. Raskošna zelena, čipkasta haljina otkrivala je tamam toliko da zagolica maštu i mamila da je dodirnem. Da rukom pređem po njenom golom ramenu, da usne spustim na njenu ključnu kost i usnama dodirnem njena malena usta.

Njena kosa više nije bila duga i u boji meda, sada je jedva dosezala njena ramena i imala tamniju nijansu u boji čokolade. Kao kip sam stajao i gutao pljuvačku boreći se da ne izgubim kontrolu, da ne poletim naprijed, obrišem tragove suza izljubim svaki centimetar njenog lica.

"Said..haloo??", Mahala mi je rukom ispred lica.

Trepnuo sam par puta i vratio se iz svog transa u stvarnost, gdje sam i dalje stajao pred kraljicom mog srca. Imam tako puno da joj kažem, tako mnogo da objasnim i povedem je sa sobom kući. Pročistio sam grlo nekoliko puta prije nego sam uspjeo progovoriti.

"Došao sam da ga vidim baš kako sam i obećao.", Zašto sam to rekao pitam se.

Smrknula se na moje riječi, otvorila vrata širom, pokazujući mi rukom da uđem unutra. U sobi je bio mrkli mrak i skoro da se ništa nije vidjelo kada je zatvorila vrata za sobom, ostavljajući svjetlost u hodniku.

Ako je moguće drhtati od samo njenog mirisa u vazduhu, onda je to bio razlog zašto sam drhtao. Kada sam čuo da mi prilazi s leđa, nadao sam se da će upaliti svjetlo i povesti do mjesta gdje je vjerovatno spavao moj sin, ali umjesto toga njene malene rukice zagrlile su me s leđa oko struka. Zažmirio sam i duboko udahnu stavljajući svoje ruke na njene, prepleo sam naše prste i čvrsto stisnuo.

"Tako si mi falio Habibi.", Šaputala je u moja leđa.

"Zahra.", Jedva sam uspjeo progovoriti.

Okrenuo sam se u njenom naručju, rukom pridržavajući njen obraz i kao da je samo to čekala naslonila se o njeg. Mokrina mi je dotakla dlan i spustio sam se niže usnama da pokupim svu slanoću koja je bila razmazana po njenim obrazima. Polizao sam svu bol koja je tekla.

"Mama...ma-ma", Dječiji glas začuo se iz susjedne prostorije.

Lajla je momentalno otrčala u pravcu iz kojeg je dopirao plač, čuo sam njene tihe šapate. "Šššš spremna je papica, evo Dinče.", A zatim opet tišina.

Ne znam šta se sa mnom dešavalo, ali ja sam i dalje kao kameni kip stajao na mjestu gdje me je ostavila. Tama nas je i dalje okruživala, ali ja sam je osjetio.

Osjetio sam da mi prilazi i prije nego je uzela moju ruku, grleći je i naslanjajući svoju glavu na nju. Primakao sam glavu i udahnu miris njene kose, a zatim i drugom rukom pogladio njenu kosu čvrsto stežući krajeve u rukama.

"Tvoja kosa?", Upitao sam možda malo grublje nego sam htjeo.

Samo je slegnula ramenima i odšetala do ćoška ove prostarane prostorije paleći visoku lampu, koja joj je obasjala prelijepo lice. Tada je pokazala u pravcu dvije fotelje pored prozora i sjela u jednu od njih, čekajući da joj se pridružim. Kao po naredbi tako sam i uradio.

"Dino sada spava, pa vidjećeš ga ujutru.", Petljala je prstima u krilu nervozno. "Ako ostaneš."

Podigao sam momentalno pogled do njenih očiju, a one su opet bile staklaste i molile da i dalje budem tu ujutru. Samo sam se osmjehnuo na njene riječi i klimnuo glavom. Kao da joj je neki kamen pao s leđa odahnula je i srećni osmjeh razlio joj se licem, tjerajući tragove straha.

Gledali smo se nekoliko sekundi, minuta, sati. Upijali smo jedno drugo, a naše oči pričale su svoju priču, kao i uvijek otplesale su našu dobro poznatu pjesmu ljubavi.

Kada se dvoje ljudi voli dušom, kao što smo se voljeli ja i Lajla, riječi nisu potrebne da bi objasnile ono što smo željeli ispoljiti. Mi smo uvijek pričali očima.

"Dođi.", Raširio sam ruke i naslonio se udobnije u fotelji.

Pružila je jednu ruku prema meni koju sam spremno dočekao, povlačeći je sebi u krilo. Obgrlio sam njeno zgodno tijelo i utiskivao u sebe, želeći da je nikada ne odvojim od sebe. Moja srna ranjena ležala je u naručju svog jelena.

Sjedili smo još malo prije nego sam je podigao u naručju, a ona se veselo smijala na mom ramenu, idući tamo gdje naš melek spava. Napipao sam butinom krevet i pustio je da nogama dotakne pod. Polako sam joj skinuo haljinu puštajući da padne na pod, potapšao sam krevet da legne s jedne strane kreveta, pored našeg djeteta koje je spavalo cuclajući praznu flašicu. Obišao sam krevet skinuo majicu i farmerke, te se popeo sa druge strane. Desnom rukom pridržavala je glavu gledajući me u oči, upijajući moju pojavu ispred nje. Nageo sam se na lijevi dlan, dok sam desnom rukom sklanjao njenu tamnu kosu s lica udišući najljepši miris na svijetu, koji je spavao između nas.
Miris djeteta.

"Još uvijek te volim.", Nageo sam se da je poljubim, a ona je pratila moj pokret.

Šapćući mi na usta, "Znam, i ja tebe još uvijek volim".

Cvijet koji je venuo sada je imao najljepše ružice i svaka je ružica cvjetala u drugoj boji. Cvijet je opet živjeo, pregrmio oluje i vjerovao ponovo svom vlasniku da ga neće ubiti. Opet.

I neće.