Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

XXV

Tomo

Dan za danom nizali su se brže kao nikad do sad. Dino je rastao kao iz vode, kao što bi moja majka rekla. Dok smo trepnuli imao je već šest mjeseci i prvi zubić na pomolu.

Septembarska jutra bila su svježa, rosom okupana, a Lajla se spremala za svoj prvi dan u vrtiću "Sjajne zvjezdice". Nakon Saidovog odlaska u junu naš život se polako vratio u normalu. Moja mrvica konačno se odlučila vratiti u stare vode svog posla i radi s onima koje najviše voli, djecu. Prisustvo arapčića blijedilo je među nama i ako je uspjeo svojim dolaskom otvoriti stare rane i u mene ubaciti crv sumnje da mi Lajla nešto krije. Često bi skretala pogled u stranu i smijala se sve manje. Znala bi se izgubiti u mislima i ona tuga prošlosti preplavila bi njene smeđe oči, dok bi zamišljeno gledala u jednu tačku.

Živjeli smo kao prava sretna porodica, samo što sam imao osjećaj da se svi pretvaramo i glumimo. Imao sam osjećaj kao da glumim tuđu ulogu u filmu koji nije bio moj, kao da sam mijenjao glavnog glumca.

Dinine bucmaste rukice štipale su me za obraze dok smo ležali na krevetu. Ja na leđima, on na mojim prsima.

"A evo nam i mamite.", Rekao sam kada je Lajla izašla iz kupatila spremna za polazak.

Na sebi je imala crne traperice i zelenu košuljicu koju je utrpala u njih, kosu je svezala u visoki rep tako da joj je lijepo lice još vise došlo do izražaja. Na ruci joj je sijala narukvica, ona narukvica koju je dobila od njega ono veče. Tu prokletinju nije nikako skidala sa sebe, a ja sam šutio i trpio.

"Kako izgledam?", Upitala je s osmjehom.

Uspravio sam se u sjedeći položaj, dižući Dinu s prsa i pridržavajući ga jednom rukom dok sam ustajao.

"Prelijepa kao i uvijek.", Rekao sam prilazeći bliže da joj pomilujem obraz.

Na moj dodir se blago trznula, kao što je to u posljednje vrijeme običavala raditi, a ta gesta me probola po sred grudi. Ponovo. Samo se osmjehnem gledajući je u oči i palcem milujući njenu jagodicu, a oči samo što joj nisu spustile branu kako bi suze potekle u vodopadima niz njeno lijepo lice.

Spustim jedan nježni polubac na njene pamuk usne, pa na nos i s Dinom izađem iz sobe, govoreći joj da je čekamo u autu.

Ono što smo gradili od kako se vratila sada se rušilo poput kule od pjeska, a ona je šutjela, šutjeo sam i ja. Pogledao sam u retrovizor Dinu koji je u svojoj sjedalici bezbrižno se igrao malenim ručicama na zadnjem sjedištu i srce mi se steglo na samu pomisao da bude daleko od mene, da ih pustim ako će ona biti sretnija bez mene. Ako je sreća čovjek koji je slomio na sve moguće načine, ako je taj isti čovjek njen lijek spreman sam dići ruke od nje, ali kako da mi se srce rastane od ovog malenog bića?

Rekla mi je da sam to uvijek bio ja, rekla je da je mene uvijek voljela više, rekla je da me voli više, pa jebem mu rekla je!

Samo mi nikada nije rekla da je zaljubljena u mene i ta istina nagrizala me kao korozija metal. Ljubav nam je propadala, a da li je to bila ljubav? 

Jeste! 

Samo ne ona ljubav koju sam ja osjećao, ona je voljela njega na taj način, ja sam bio samo glumac koji mijenja glavnog glumca. Moja uloga života.

Iz turobnih misli vratilo me otvaranje vrata na suvozačkoj strani auta i Lajla se smjestila do mene namještajući svoj pojas.

"Idemo.", Upalio sam auto i izašao na Sarajevske ulice.

Cijelim putem do vrtića šutjela je i gledala kroz prozor. Parkirao sam i čekao da izađe,ali ona se nije micala samo je tupo i dalje zurila u jednu tačku.