Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

XXVII

Tomo

Kud baš danas od svih dana i ljudi da se na našim vratima pojavi Naida. Jebote, pa ovaj moj život je unikat stvarno. Moja bivša i žena sa kojom živim sjede u dnevnom boravku jedna na suprot druge, a jedini zvuk su Dinini mrmljajući zvukovi koje ispušta u pokušaju da dohvati kahvu, sok i tortu, koju je Lajla prethodno poslužila.

"Sretan ti rođendan Tomo!", Naida progovara, na šta samo klimanjem odgovorim.

Nemam snage ni da progovorim, tako sam umoran od svega. Naida je došla samo sa jednom od dvije namjere ili da uništi ovo malo mira što nam je ostalo ili da mi oprosti za bol koji sam joj nanijeo.

Od svih ljudi, koji znaju kako je to biti povrijeđen i ja sa bio jedan od onih koji je slomio nečije srce. Da me jebeš ako sam ikad o tome razmišljao, ali sada kada obje žene sjede u ovoj sobi i šutke posmatraju sve oko sebe, a niko ni riječ da prozbori ja shvatam. Shvatam da svi volimo nekog ko nas ne voli onako kako to želimo. Ja volim Lajlu, ona voli arapa, mene voli Naida i da me jebeš ako život nije okorjela kučka sa puno posla.

"Izgledate kao prava porodica.", Naida opet prekida tišinu, a ja i Lajla samo se zgledamo.

Koji moj želi sada od nas? Jebi ga, nije da je nisam ostavio istog trena kada se Lajla vratila. Ispalo je kao da je samo popunjavala prazninu pet godina, poslužila svrsi i dobila nogu. Ko sam ja da se pitam šta želi, vjerovatno je samo nosila okolo slomljeno srce u grudima, dok sam ja gradio život s njenom najboljom prijateljicom njoj pred očima. Pa jebi me! Odjednom me stvarnost lupa po faci da otvorim oči. Ako sam bio povrijeđen ja, nisam to morao i nisam smjeo napraviti istu stvar nekom ko to nije zaslužio.

Lahko je suditi drugima, a svoje postupke često i ne vidimo. Pogledam u Dinine bucmaste obraze, a okice je polako počeo da sklapa i baš u trenu kada sam ga uzimao u naručje, Naida je pala na koljena, grleći Lajlina koljena i jecajući u njeno krilo.

Oboje smo zaleđeni prizorom gledali scenu koja se odvija pred nama, a na Lajlino klimanje ostavio sam ih same u sobi odnoseći Dinu na spavanje. Moj paša gugutao je i igrao se svojim debelim rukicama dok ga san nije savladao pored mene na bračnom krevetu. Gledao sam u bijeli plafon naše spavaće sobe i mislio o million stvari dok i mene san nije počeo hvatati san.

Opet se prošlost odlučila upetljati u budućnost i pomrsiti sve konce.

Lajla

Kada je Tomo izašao i ostavio nas same srce mi se steglo od bolnih jecaja moje nekad najbolje prijateljice. Poznajem tu vrstu bola, tako samo slomljeno srce može jecati. Šmrcajući, obrisala je suze sa obraza i ustala. Stala je kod prozora sa cvijetnim zavjesama i tupo gledala u snijegom pokriveni prilaz do kuće. Tišina je bila opipljiva, ali ja nisam znala šta reći, sjedila sam i čekala da ona počne prva.

"Jesi li znala Lalo kako sam ga voljela, znaš li kako ga volim?", Počela je ne okrećući se prema meni.

"Uzela si mi ga ispred nosa Lajla, jesi li znala da...da se nisi vratila ja bih sada bila njegova žena. Ja bih bila sada ovdje na tom mjestu gdje si ti. Sanja bi iz Amerike dolazila meni i njemu u posjetu, ne tebi. Bila si sebična Lajla. Uvijek si bila samo ti u pitanju, nisi marila koliku štetu ostavljaš iza sebe sve dok ti liječiš svoje rane.", Uzdahnula je drhtavo. "Bili smo pet godina u vezi." Srce mi je na trenutak prestalo kucati.

Tomo je bio pet godina s mojom Naidom? Zašto mi nikada nije rekao?
Da sam pitala možda bi mi i rekao, možda je Naida i u pravu, ja sam sebična.

"Kada si se udala Lajla bio je slomljen, nije mario ni za život ni za smrt. Danima je pio i lutao, na korak od gubitka posla i licence za boks, a ja sam bila na tom putu s njim. JA sam bila tu da ga podignem  sa dna, vratim vjeru u život. Onda si se pojavila nakon šest godina i nonšalantno mu mahnula pred nosom svojim problemima, a on je poletio da ti liže rane. Nisi se pitala nikada šta je radio kada tebe nije bilo? Nisi zar ne?", Okrenula se prema meni dok su se crni potoci njenih suza slijevali niz obraze.

Ni sama ne znam kada sam počela plakati, u kojem trenutku, ali znam da me ova istina lupala po čelu i dozivala pameti. Uništila sam jednu dugogodišnju vezu, nisam marila za tuđu prošlost. U pravu je, bila sam sebična. Sjela je u fotelju na suprot mene i izvadila prsten sa prozirnim kamenom, ona vrsta prstena kakav muškarac kupi ženi u ime ljubavi, ona vrtsa prstena kojom vjeriš djevojku i daješ obećanje za budućnost.

"Ovaj prsten bio mi je namijenjen, trebalo je da ga ponosno nosim na prstenjaku. One noći kada si pozvala i molila, ne zahtjevala si, da ti ujutru dođe ja sam trebala biti vjerenica Tome Handžića.", Zurila je u prsten na svom dlanu par trenutaka prije nego je nastavila.

"Ne mogu ni da zamislim kako te bol razarala i razara zbog Saida, jer ja znam kako ste se voljeli i kakva je to ljubav bila. Ona vrsta ljubavi koju rijetki dožive. Posmatrala sam vas uvijek sa strane i divila se vašim pogledima i ljubavi koja je isijavala iz vas i zato mi nije jasno šta radiš? Zašto uništavaš sebe i sve oko sebe, zašto svog sina lišavaš pravog oca, zašto komplikuješ život? Lajlo moja život nam nema reprizu da bi ga proveli u boli.", Osmjehnula mi se blago, ustala i sjela pored mene na trosjed. Moje oči su i dalje puštale slane potočiće suza da izlaze.

"Ne znaš Naida kako mi je bilo.", Gledajući u svoje ruke sam joj rekla.

"Ne, ne znam i ne mogu ni da zamislim. Ali ono što vidim je jedna žena bez sjaja u očima koja glumi, glumi sreću, glumi ljubav. Trzni se Lajla, jer povrijedila si sve oko sebe i na kraju ćeš jedino ti ostati ona koja je i dalje povrijeđena.", Spustila je ruke na moje i u dlan mi stavila njen nesuđeni vjerniči prsten. Pogledala sam je.

"Bila sam bijesna i luda od bola, a danas na njegov rođendan koji smo svake godine proslavljali u mom stanu shvatila sam da život ide dalje sa mnom ili bez mene. Sa Tomom ili bez njega. Ja odlazim. Dobila sam posao u Beču i došla sam da te zamolim za oproštaj. Oprosti mi što sam bila kučka i nisam bila dobar prijatelj da ti pružim ruku u najgorim danima.", Tad je ustala, poljubila me u obraz i tiho izašla zatvrajući za sobom ulazna vrata, kroz koja je ušlo malo hladnog decembarskog zraka zbog čega sam se stresla i naježila.

"Opraštam ti...", tiho za sebe promrmljala sam u bradu.

Posmatrala sam prsten na svom dlanu, kada se Tomo smjestio do mene. Pogledala sam njegova dva crna ugljena oka kako me umorno posmatraju.

"Zašto me nikada nisi zaprosio Tomice?", Upitala sam ga.

Desna usna mu se iskrivila u blagi osmjeh, rukom je protrljao svoju kratku kosu, glasno uzdahnuvši.

"Da me jebeš ne znam ženo."

"Šta mi to radimo Tomo?", Trznuo je glavu u mom pravcu i zatvorio oči.

"Ne znam mrvice.", Tužno je odgovorio.

"Bila sam tako sebična, nikada pitala nisam za Naidu. Nikada me nije zanimalo vrijeme u kojem ja nisam postojala, da li je postojala neka druga. Zašto mi nisi rekao? Znam, nisam ni pitala. Dok sam ja bila sa Saidom ti si bi s njom. Jesi li je volio?"

Dugo je šutio prije nego je odgovorio.

"Valjda jesam mrvice, ipak držiš u ruci prsten koji sam lično birao.", Šutio je kratko pa nastavio. "Ti nisi bila tu i ona mi je bila dovoljna, imali smo sasvim dobru vezu čak šta više bilo nam je baš lijepo. Bili smo onaj tip skladnog para koji si je sasvim dovoljno odgovarao na duge staze bez puno osjećaja koja smo ulagali. Pet godina je dug period, pa i da je nisam volio bio sam se navikao na njenu prisutnost. Navikne čovjek i na kamen u kaputu ako ga dugo nosi, a ne na insane s kojim živi. Tako da DA, jesam volio sam je. Ni sada je ne mrzim, ali imam tebe mrvice i ti si mi dovoljna."

Neka bol rezala me po pola zbog tuge u njegovim očima, okrenula sam mu život naopačke zbog svoje sebičnosti. Mislila sam samo na sebe, uvukla sam ga da bude otac djetetu drugog čovjeka, da bude čovjek ženi koja je drugog voljela onako kako je to on htjeo. Samo zato jer sam Tomu voljela jako i na onaj samo meni znan način moram donijeti pravu odluku za njega, za sebe, za našu budućnost. Sve mi se čini da je i on mene volio na isti način, ali to sebi nije priznavao, a vjerujem da suđena ga čeka.