Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

XXIII

Sadašnjost

Said

Kada sam zakoračio u salu i začuo plač djeteta sva krv u tijelu mi se momentalno zaledila. Gledao sam u prizor pred sobom i gušio se od boli koja me stiskala, kao da sam bio konopcima svezan. 

Pa i jesam zar ne? 

Vezao sam svoju ljubav u grudima, jer je povrijedila ono što sam u životu volio najviše. Čitava prostorija utihnula je kada su me ugledali iza njenih leđa, samo se neka crnka s kraja stola smijala grleno kao pijana, možde i jeste baš bila pijana.

A onda kao da je stao čitav svijet kada me je ugledala, one srnine oči milovale su moje lice sa ogromnom količinom žala u njima. Sayra me stiskala svojom malenom ručicom zazivajući Lajlu, a ja sam samo nijemo stajao i upijao svaki ton plača mog sina jedinca. Mog, a tuđeg. Ogromnom salom čula se samo dernjava jedne bebe i mili glasić jedne djevojčice, glasovi brata i sestre. Zato, zato ne mogu dozvoliti da mi otmu ono što sam imao s njom, ono lijepo što je nastalo iz našeg zajedničkog pakla, zato se neću okrenuti i otići, zato što ne mogu uskratiti svom srcu onaj dašak života zbog kojeg kuca. Srce koje je živo samo da bi kucalo za moju djecu, jer je ona koju sam volio sada tuđe sunce pod ovim nebom. Mene je zapala tama i ne, ne sažaljevam se, znam da sam to zaslužio.

Pružio sam korak i krenuo u susret ženi čije ruke su držale našeg sina, njenog sina, a malene rukice moje kćerke i dalje su je grlile oko bedara. Niko se nije ni pomakao sa svog mjesta, a svi su posmatrali ovaj susret, gledali su kako se njena radost i moja bol sudaraju praveći vrtlog koji će odnijeti ili mene ili nju.

Njena radost je bila i moja, ali moja bol nije bila njena.

"Salam alejkum.", Na svom maternjem jeziku sam je pozdravio kada sam stao tek na korak od nje. Kimnula je i blago se osmjehnula ne progovarajući ni riječi. U treptaju oka već sam bio odgurnut u stranu od one strvine s kojom je moja Zahra sada živjela, pitam se kako ga je mogla zavoljeti?

Znao sam kako, samo me ta istina boljela. Boljelo me, jer je on bio sve ono što ja nisam i neću biti nikada.

"Šta. Ti. Radiš. Ovdje.?", Procijedio je u moju facu naglašavajući svaku riječ.

"Nisam se došao svađati, samo sam ga želio vidjeti.", S dozom dosade u glasu sam odgovorio.

"Gubi se!", Povikao je dovoljno glasno da se neki ljudi dignu sa stolica.

"Tomo.", Iza njegovih leđa začuo sam Lajlin glas kako ga poziva i kunem se Bogom ako mu u očima nisam automatski vidjeo kako mu se pogled smekšao.

Osmjehnuo sam se sjetno, jer to je upravo ona vrsta ljubavi koju ona zaslužuje, ona vrsta ljubavi kakvom je i sam volim.

"Neću ostati dugo.", Blago sam rekao.

"Tomo, neka ostane.", Blago se osmjehnula. "Želiš li nešto popiti?", Šokirao sam se tim pitanjem.

Da li je moguće da neće vikati na mene, da me neće otjerati, da li moje oči dobro vide, jer moju kćerku drži za ruku. Pogledom sam potražio sina i vidjeo da ga žena kratke smeđe kose drži u rukama dok ga hrani flašicom. Upravo je malo sunca zasjalo i na mom nebu, sivilo je poprimilo zlatne niti i bol u grudima je za nijasnu bila lakša. Kao hipnotisan kimnuo sam i uzeo svoju kćerku za ruku, smještajući nas na stolice koje nam je Lajla pokazivala, a iza leđa sam začuo kako gospodin grmalj reži.

Sjeli smo tako da je Sayra bila naspram Lajle, a ja sam morao trpiti direktan ubitačni pogled neotesanog Tome. Svako malo pogled mi je lutao prema malenom dječačiću u plavom plišanom kompletiću i knedla u grlu je sve više rasla prijeteći da spusti branu preko koje će jurnuti moje suze mjesecima skupljane.