Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

XII

Sadašnjost

Dani su brzo prolzili i nizali se kao đerdani, a Lajlin stomak sve više rastao.

Nova godina i Božić su prošli, ali grad je još uvijek bio prekriven tankim snježnim pokrivačem. Njezin šestomjesečni stomačić već se uveliko primjećivao ispod zimskih jakni i znala je da će uskoro svi vidjeti da je u blaženom stanju, jer je zima bila na izmaku i martovsko sunce je žurilo da ugrije Sarajevske ulice i sokake, te otopi zaostali snijeg.

Juče šetajući Ferhadijom prisjećala se šetnji popločanim poznatim šetalištem, čovjek čiju ruku je držala nije možda bio otac njenog djeteta u stomaku, ali ga to nije spriječilo da poliže njene rane čineći ih manje bolnim. Tomo joj je tog bolnog novembarskog jutra, kada ju je nakon šest godina ponovo vidjeo, obećao da će uvijek biti njen oslonac, njena snaga i njen pogled u budućnost i danas nakon tri mjeseca ispunjavao je svoje obećanje držeći ženu koju je volio od malih nogu za ruku.

Volio je za oboje.

Lajla je posljednjih mjeseci imala običaj često svraćati u Sarajevsku Katedralu. Jednog je dana stala pred nju i samo gledala u velika drvena vrata pitajući se kakva joj je unutrašnjost, nije nikada bila vjernica koja Je klanjala pet dnevnih namaza, a bila je muslimanka po vjeroispovijesti. Međutim nikada nije pravila vjerske razlike i zbog toga je umjesto odlaska u Džamiju odlučila svake sedmice ići u crkvu. Za nju Bog je bio jedan za sve na koji god način se molio.

Nije se molila, nije mislila ni o čemu samo bi pronalazila svoj mir u tom ogromnom prostoru tišine i veličanstvenosti. Ponekad bi joj Tomo pravio društvo sjedeći rame uz rame pokraj nje na drvenoj klupi, a češće je dolazila sama.

Crkveni svećenik ili je bar mislila da to jeste zadnjih sedmica češće joj se obraćao i kroz razgovor s njim činilo joj se kao da joj je duši bivalo lakše. Čovjek od svoji pedesetak godina donosio joj je mir skoro podjednako kao i samovanje na drvenim klupama i gledanja ornamentike unutar katedrale.

Nerijetko joj je pričao o kipovima koje je ne moguće bilo ne primjetiti. Sv. Josipa , Sv. Franje, Sv. Mihovila, Sv. Ilije i anđela. Po ulasku u Sarajevsku prvostolnicu odmah se vidi veličanstveni glavni oltar izveden od mramora i raščlanjen na sedam niša, od kojih je srednja nešto malo viša od ostalih. Držeći njenu ruku u svojoj potapšao bi je po ruci svaki put na rastanku. "Mir s tobom kćeri, naša vrata su ti uvijek otovrena. Bog je veliki i jedan za sve ljude na svijetu.", Zaista je voljela to vrijeme provedeno među tim zidovima

***

U sarajevskom naselju Jezero u istoimenoj bolnici Tomo je završavao svoju noćnu smjenu na pedijatriji jedan, odjela za kardiologiju. Noć je bila mirna i nije bio umoran, ali je ipak žurio kući svojoj djevojci u zagrljaj.

Lajla Tahmaz i Tomo HandŽić bili su već legenda u svojoj staroj ulici, svi su mislili da će jednog dana njih dvoje završiti u braku i imati puno djece, a to se sada nakon godina razdvojenosti polako ostavaruje. Nije bilo savršeno, ali su polako stavarali svoj mali idilični svijet bez nove boli, sa starom su jednostavno naučili da žive. Izlazeći iz kruga bolničkog parkirališta stigla mu je poruka od Lajle: "Mili jesi završio? Nedostaješ :* "

Srce mu je zalupalo u grudima od samo jedne poruke, a još je nije ni vidio. Prije nego je prošao rampu otkucao joj je poruku. "Stiže voz ;) volim puno." , i nagazio na gas da što prije poljubi njene mehke usne, snene oči i sina u njenom stomaku. Voljela je njegova mrvica njega, ne onako strasno i žestoko kako bi on volio, ali jeste tamam toliko da bude zadovoljan, ispunjen i sretan.

Tomo je volio više nadoknađujući nedostatak, taj mali dio njenog srca koji je odumirao godinama i sada nije bio u stanju biti upotrebljen, ali uvijek se trudio da ta boljka nikada više ne ugleda svjetlost dana.

Prisjetio se onog trenutka uoči njenog odlaska kada ju je silno poljubio, a ona mu uzvraćala jednakom žestinom. Da ju je bar tada zaustavio da ne ode mogao je spriječiti svu bol koja ju je zadesila, ali nakon njenih riječi "Njegavolim više." , zašao je iz njenog stana i pio tri dana i tri noći ne trezneći se nikako s nadom da će umrijeti od trovanja alkoholom. Voljela ga je, ali ipak ne dovoljno da bude u njegovom zagrljaju. Nije nikad zamjerao svojoj mrvici, jer je i tada kao i sada volio za oboje. Njene polomljene dijelove još je sklapao kao slagalicu i lijepio svojom bezgraničnom ljubavlju na mjesto, jer bio je dovoljan jedan njen pogled i osmjeh za njegovu sreću.

Ugasio je auto ispred malene moderne kuće na čijim vratima ga je čekala nasmijana žena sa rukom preko stomaka, čuvajući ono najvrjednije između njih dvoje. Stao je pred nju, ljubeći njen crveni smrznuti nosić.

"Opet čekaš na vratima mrvice, nahladićeš mi dijete.", Ušli su u toplu unutrašnjost njihove kuće.

"A ja ako se nahladim nema veze. A?", Smijala se zafrkantski namigujući mu.

Poljubio je njena medna usta polažući ruku na stomak pred njima dok se njihov maleni sinčić ritao tražeći pažnju. Samo njihov sin, onog drugog ime spominjali nisu.

"Šta je maleni, ljubomoran?", Spustio se u visinu njenog stomačića. "Tata te voli jednako kao i mamu.", Ljubeći malog vragolana koji se u posljednje vrijeme dosta ritao, pogleda Lajlu koja je opet na rubu da zaplače.

Usnama mu oblikuje riječi "Volim te." , polažući ruku iznad srca. I on je volio nju samo Bog zna koliko.