Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

XXII

Sadašnjost

Lajla

"Gdje idemo?", Pitala sam Tomu kada je skrenuo na parking na Skenderiji.

Samo mi je šeretski namignuo, parkirao se i izašao iz auta prelazeći ispred  auta na moju stranu, zadnjeg sjedišta, gdje sam držala svog sina u nosiljci pored sebe.

"Hajde moja divna porodico, izlazite.", Namrštila sam se na njeg i zbunjeno ga pogledala.

"Ne gledaj me tako jedina.", Poljubio mi je nos. "Samo želim sina na vrijeme upoznati sa ringom.", Opet mi je namignuo i osmjehnuo se na onaj svoj Tomovski način.

Pomislih da nema neki tirk koji nisam primjetila u posljednje vrijeme. Koji mu je vrag, upravo smo sina izveli iz bolnice i umjesto da idemo pravac kući on nas vodi u dvoranu Mirza Delibašić. Nije da sam se radovala odlasku i kući, jer nas je tamo čekala Sanja s kojom se tek trebamo suočiti. Pa da, to je možda bio i razlog zašto smo došli ovdje, vjerovatno je htjeo malo mira sa nama prije uragana koji nas čeka. Izašla sam iz auta, Tomo je ponijeo nosiljku i krenula sam za njim prema dvorani.

U dvorani nas je dočekao mrkli mrak, ali sam nazirala balone. Baloni? Koji vrag će baloni u dvorani? Tamam kad sam zaustila da upitam baš to što sam pomislila, popalila su se svjetla i salom se prolomio umiljati Aleksandrin glas :

Ti si moja ljubavna pesma

moja prva misaokad me ujutro probuditi si potreba i smisao

Ti si tim za koji oduvek
iz sve snage navijam
mnoge žene lude za tobom
a ti meni pripadaš...

"Iznenađenje!"

Preda mnom su stajali moji prijatelji, naša raja iz djetinjstva Dijana, Alisa, Adela, Beli i Naida. Čak i Naida je stajala u masi i lažno se smijala, trepnula sam par puta i ugledala tetu Miru i njenog supruga Ramiza, zajecala sam gledajući u sve te ljude kako veselo čekaju na bilo kakvu reakciju, a ja sam samo skamenjena stajala šetajući očima po poznatim licima i onim nepoznatim u pozadini. Suze su mi se slijevale niz obraze, suze tuge i radosti u isto vrijeme. Tuge zbog mojih roditelja koji nisu tu i radosti, jer su tu svi oni koji su mi potrebni da shvatim da život ide dalje ma kako jako slomljena bila.

Oči su mi se konačno susrele s Tominim koji je panično tražio bilo kakav odgovor na sve što nas je okruživalo , a u tom trenutku nečija ruka se spustila na moje rame.

"Kćeri moja.", Umiljati glas je pomilovao moje ranjeno srce.

Okrenula sam se i zagrlila ženu čije oči su lile rijeku suza identičnu onim mojim, koje su se takođe slijevale u potocima niz moje obraze,

"Teta Sanja.", Šmrcnula sam u njenom zagrljaju, zamišljajući zagrljaj moje majke umjesto njenog. Odmakla sam se iz njenog zagrljaja i s ogromnom količinom stida gledala svugdje, samo ne u njene oči.

"Lijepa moja, tako si se promijenila. Moja Sadina je, sigurna sam, jako ponosna na tebe, gdje god da se nalazi sada.", Udahnula je i nasmijala se najiskrenijim osmijehom kako to samo majke znaju. "Izvini za ono danas, ali ste oboje zaslužili da vam uši izvučem!", Smijala sam se i plakala u isti mah i tad nam je Tomo prišao grleći me jednom rukom, dok je drugom držao našeg sina.

Našeg! Izvučem se iz Tominog zagrljaja i okrenem se masi ljudi pred sobom, obrišem suze glasno se obratim s iskrenim osmjehom na licu.

"Ljudi najbolji ste, hvala vam za sve, hvala što postojite i tu ste nakon svih ovih godina.", Aplauz se prolomio dvoranom odbijajući se od zidove, redom su se izmjenjivali svi grleći me, čestitajući i ljubeći me u obraze. Samo je Naida stajala sa strane i rezala me pogledom.

Ručali smo za velikim improviziranim stolom, razmjenjujući svoje životne priče. Alisa je već četiri godine živjela u Beču sa svojim vjerenikom programerom, uglavnom bio je prava zvjerka, što me nije iznenadilo jer je ona bila uvijek ta koja je žudila za životom na viskoj nozi bez puno muke i nauke.

Uz sve to je dobila lijepo lice i lijepo tijelo čovjeka koji ju je volio baš takvu kakva jeste. Dijana se takođe preselila iz Sarajeva i sada je njeno stalno mjesto bilo u Beogradu sa sinovima i suprugom Stefanom, koji ju je sve vrijem držao za ruku gledajući je opčinjeno, na šta bi mu se ona povremeno osmjehnula.

Svi su pričali svoje priče, a kada je došao red na Naidu slegnula je ramenima ispijajući svoju, ko zna koju čašu nekog alkoholnog pića po redu. Nešto nije bilo u redu s njom vidjela sam i osjećala u grudima. Od našeg kompletnog društva sa Naidom sam imala najbolji donos, ali to je bilo prije.

Prije svega. Zabava-ručak, kako je Tomo nazvao naš mali skup, tekao je u jednoj jako prijatnoj i opuštenoj atmosferi sa puno smijeha, čak je i naš sin bio miran dok su ga Sanja i teta Mira čuvale. Bile su opčinjene tim malim gospodinom.

"Kako ste mu dali ime?", Upitao je Beli pokazujući na malo bucmasto lice u nosiljci.

Pogledala sam u Tomu u istom trenutku kada je i on pogledao u mene.

Zatekao nas je pitanjem, jer nismo razgovarali o imenu, iako sam ja imala nešto u planu. Mislim da je za iznenađenje bilo pravo vrijeme s obzirom da je i on mene iznenadio dovodeći moje prijatelje za jedan stol, te sam progovorila prva.

"Zvat će se Dino!", Izjavila sam i vratila pogled na Tomino lice.

Blago se trznuo, a neka sjeta vidjela se u njegovim očima, trepnuo je par puta, pogledao prema svojoj majci iza mojih leđa čiji sam jecaj začula. Blago sam mu se osmjehnula, dodirnula njegov obrijani obraz i nagela glavu u stranu da shvati da naš sin zaslužuje da se zove po njegovom preminulom ocu.

Zgrabio me takvom brzinom i prije nego sam se uspjela snaći i već me ljubio tu pred svima na oči.

"Volim te, Bože tako te volim, ali zašto?", Vidno potresen je upitao.

Za stolom je vladao muk, perifernim vidom sam vidjela da svi gledaju u nas i pomno prate svaki naš pokret i slušaju svaku riječ.

"Zato! Zato jer je to naš sin, zato jer ti zaslužuješ da svog sina zoveš očevim imenom i zato, jer je tvoj otac bio veliki čovjek koji je svijetu ostavio sina kao što si ti.", Završila sam u jednom dahu osmjehujući mu se najiskrenijim osmjehom ikada.

Spasio me iz ponora, vratio među žive, digao iz pepela i volio svaki oštećeni dio moje duše.

Oboje nas je zagrlila Sanja govoreći nam da nas voli. Tomo je još jednom glasno udahnuo, stavio ruku tik iznad srca govoreći da sada može i umrijeti da ne bi žalio, svi smo se nasmijali i nastavili opušteno razgovarati uz kafu i desert, koji je predhodno bio poslužen.

Dinin plač prekinuo je smijeh za stolim i svi su pogledali u njegovo zgrčeno lice kako pokušava plakati još jače, da bi nadglaso naš smijeh. Bilo je vrijeme da ga nahranim, ustala sam od stola uzela njegovu flašicu iz torbe, skupa sa termoskom u kojoj je bila topla voda. Brzo sam napravila hapu, uzela ga u naručje i u trenutku kada sam se vraćala do svoje stolice pogledala sam prema vratima dvorane i zaledila se u mjestu. Naidin zlobni smijeh odzvanjao je dvoranom dok je vrištala od smijeha, očito se vidno zabavljajući.

"E, ovo će biti interesantno.", Povikala je glasno kroz navalu smijeha.

Stajao je na ulazu dvorane s jednom rukom u džepu, a drugom držeći njenu malenu rukicu. Skakutala je pored njega dozivajući moje ime, a njene crne loknice skakutale su oko njenih bucmastih obraza.

"Seka Lajla, seka Lajla!", Otrgnuvši se iz njegove ruke i trčeći prema meni, grleći me oko bedara.

Opet se život igra sa mnom ili je to kurva sudbina.

Otac i sestra moga sina...