Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

XI

Prošlost

Lajla

Crvena noć. Sve je obojeno u crveno i raskošno zlatno te noći kada sam se udavala.

Tipična vjenčanja za zemlju iz koje potiče moj voljeni čovjek. Zvanično smo muž i žena, ali još uvijek se samo možemo gledati i odjednom taj kontakt prekida neko podizanje. O moj Bože! Pomislila sam i panično uhvatila naslone fotelje, jednako raskošne kao i sve te večeri. Podizali su me u visine skupa sa Saidom i pjevali neku njihovu znanu pjesmu, osmijeh mi je preplavio lice jer je osjećaj bio tako stran i tako neobičan. Nakon spuštanja mogli smo napustiti salu u kojoj je bilo približno sedamstopedeste zvanica, svi su pljeskali i pjevali ispraćajući nas.

Sjedila sam na krevetu u crvenoj i ručno rađenoj haljini, krojenoj baš za mene i ako nije po mojim mjerama ja se nisam bunila. Nije to bila vjenčanica mojih snova, ali čovjek jeste i zbog toga nisam dozvolila da mi bilo šta pokvari moju prvu bračnu noć sa vlasnikom mog srca. Crveni veo bio mi je čvrsto zakačen za punđu na glavi i prebačen preko lica tako da mi je i soba kroz veo bila obojena u crveno. Okrenula sam se oko sebe i zaljubila u našu spavaću sobu, središnji dio zauzimao je veliki okrugli krevet na kojem sam sjedila. Niz manjih prozora duž desne strane se prostirao čitavom dužinom i svaki prozor je imao svoje drvene glendere s vanjske strane, koji su bili upravo simbol ove egzotične zemlje. Čekajući Saida da uđe u sobu odšetala sam do jednog od prozora i posmatrala svoj odraz u ogledalu, bile su ovo dvije naporne noći.

Običaj je bio takav da se slavi čak i do pet dana, ali meni je i dva bilo previše tako da je to bilo jedino na šta nisam pristala. Naše zvanice će ostati da i dalje slave, ali bez mlade i mladoženje.

Čula sam zatvaranje vrata i okrenem se odmah osmjehujući se mom suprugu. Moj! Gledao me naslonjen o vrata i smiješio se onim svojim osmijehom od milion dolara.

"Zahra moja.", Pozva me i raširi ruke. Potrčala sam mu u zagrljaj i jako ga obgrlila oko vrata.

"Bilo bi mi veoma drago da mi skineš ovaj mrak s očiju.", Smijala sam se ispod vela.

Njegove ruke mazile su moj struk i samo smo se gledali kroz tanku crvenu tkaninu vezenu sa zlatnim nitima. Nakon nekoliko sekundi, a činilo mi se kao da je vječnost, podigao je veo i dalje gledajući moje oči. Uvijek smo znali da se sporazumijemo očima i nekada riječi nisu bile potrebne, a te noći on je nosio tugu u svojim očima. Namrštila sam se kada sam shvatila da se prestao smijati. 

"Nešto nije u redu Said?", Upitno sam podigla obrve i čvršće stegnula njegov vrat svojim kanom obojenim rukama. Tužno mi se osmjehnuo mazeći moje obraze svojim rukama.

"Nikada, ali nikada nemoj da posumnjaš u to koliko te volim. Obećaj mi to Lajla!", Samo sam ga gledala, ali neki strah mi se uvlačio pod kožu.

"Lajla, obećaj mi molim te!", Zvučao je skoro očajno, pa sam samo klimnula dok su mi se oči punile slanom vodom.

Poljubio me tako nježno skoro ne dodoirujući moje usne, a zatim i u čelo mrmljajući "Bože koliko te volim.", Povukla sam ruke do njegove čvrste vilice s bradom i poljubila ga tako žestoko da smo oboje ostali bez daha. "Lajla čekaj.", Uhvatio me za ruke u pokušaju da me odmakne. "Čekaj, srno moramo prvo razgovarati.", Otrgnula sam ruke iz njegovih ponovo ga hvatajući jednom rukom oko vrata, dok mi je druga klizila niz njegovu moćnu ruku.

"Razgovarat ćemo poslije dušo, predugo su te držali odvojenog od mene.", Promrmljam mu uz usne i nastavim starstveno da ga ljubim, kada se više nije mogao kontrolisati uzvaraćao je još jače i gladnije.

" Volim te, volim te, volim te, nemoj zaboraviti.", Kimnula sam par puta i prepustila se užitku koji će mi pružiti.

Said

Lajla je spavala na mojim grudima obgrlivši me svojim rukama, znam bila je isrpljena i ja sam, ali san nije htjeo na oči. Morao sam reći istinu koju sam skrivao, a koja će je povrijediti, ispričati mojoj srni malenoj s nadom da će vrijeme učiniti da prihvati. Dok je tako mirno spavala počeo sam pričati, riječi su same klizile kao po naredbi.

"Lalo jedina, cvijetu moj najljepši. Ubrao sam te iz zabranjene bašte s nadom da ćeš pustiti korijene u bašti moga srca i jesi. Malo ti je trebalo da se prilagodiš, nisi ti zahtjevan cvijet svilo moja.", Pričajući mazio sam njenu gustu medastu kosu, ugahnuo pa nastavio.

"Sada kada smo tako daleko od sunca tvoga neba nadam se da ćeš se uspjeti prilagoditi ovoj klimi i vjetru koji doalzi. Kako ću da ti objasnim jedina moja da si sav moj svijet, ali da imam još jednu ženu, da ti kažem da si sav moj dunjaluk malo je. Ona Zahra, ona je bila prije tebe i nisam znao da ću te sresti, moju srnu malenu. Vjerovao sam da kada odem od tebe da će i ova osjećanja nestati, borio sam se tako mi Boga. Znaš prije četiri mjeseca sam dolazio kući i htjeo sam ostati, da se više nikada ne vratim u tvoj gradi i da te zaboravim. Tada sam napravio još jednu grešku, najveću od svih. Dalal, mojoj prvoj ženi po šerijatu napravio sam dijete i trudna je Lajla. Trudna! Žena koju ne volim, koju sam oženio po dogovoru je trudna i nosi moje dijete u svom stomaku. Ne znam kako ćeš podnijeti istinu, ali ti je više ne mogu skrivati i ovog jutra morat ću ti sve reći, jer ako ti to ne kažem, čim izađeš na ova vrata saznat ćeš to odmah. Ti si meni prva u svemu, jedino ti vrijediš, ali ovo je moj svijet i kao takvog bi ga trebala prihvatiti i nadam se da ćeš moći. Gorjet ću u Džehenemu jednog dana znam, ali sve što od Boga tražim je da me nikada ne napustiš zato što te nemam namjeru nikada pustiti.", I dalje sam je mazio po kosi kada sam začuo jecaj koji joj se oteo.

"Da Bog da gorio odmah!!!", Nisam ni primjetio koliko je bila ukočena pod mojim rukama i šokirano sam je podigao gledajući njeno lice umrljano suzama i znao sam da je čula svaku riječ i da nije spavala nikako.

"Odlazi!!", Vrištala je. "Idi proklet bio, u Džehenemu da Bog da gorio!!", Zamotavala se u čaršaf jecajući i teturajući do prozora, grčvito stiskajući rukama bijeli čaršaf na grudima.

Takav bol se viđa samo jednom u životu, ljubav mog života umirala mi je pred očima dok se borila za vazuh kroz jecaje.

"Lajla, molim te....", Prilazio sam joj polako .

"NE!NE!NE!Ne prilazi mi, ne! Zašto proklet bio, zašto si mi to uradio?", Plakala je sve jače i jače. "Odlazim, neću i ne mogu nikada prihavatiti ni nju, a ni tebe više."

"Ne možeš otići Lalo, nikada više. Moja si dok ja ne kažem drugačije!", Bol još jače ispuni njene oči i tuga joj preplavi lice.

"Ko si ti ?", Tiho je upitala gledajući me zabezeknuto i bolno. "Ko si jebo te ti!?"

"Dozvoli mi da ti objasnim, samo da ti objasnim...", prekinula me.

"Šta imaš da mi objašnjavaš, šta?! To da sam drugo sviralo na tvojoj fruli i svirat ćeš na mojoj šupljini dok neka druga glupača ne zauzme mjesto ispod! Bože..", Skliznula je niz zid pored prozora do poda sjedajući i grleći rukama svoja koljena, pogledala me bolno u oči.

"Dijete? Dobit ćeš dijete sa ženom koju kao ne voliš i s kojom si me prevario?",Cinično je završila i odmahivala glavom, ruke podigla i preklopila uši. "Znaš ne želim da znam. Odlazi!", Vrisnula je. "Samo odlazi!"

Skamenjen na prizor ispred sebe, okrenuo sam se i obukao odjeću od predhodne noći gledajući je kako kao malo mače sklupčana sjedi na podu dok joj se snovi razbijaju o zidove na sve strane.

Šta sam to uradio ?!

Svojim džepnim nožem zarežem svoj dlan puštajući par kapi na jedan od čaršafa na krevetu, svučem ga i ponesem sa sobom. Izlazeći iz sobe još jednom pogledam u svoj cvijet koji sam presadio iz njegove bašte u ovu novu, moju baštu i nadam se da će se primiti. Vrata za sobom zaključam, duboko udahnem i čaršaf odnesem očevoj ženi na uvid.

Cvijeće treba zaljevati, paziti i voljeti. Ne dozvoliti da ga vjetar oduva, da ga sunce sprži i kišne kapi slome. Ako ga previše zaliješ istruhnut će, ako ne paziš i ne voliš ubrat će ga neko drugi, ako nema dobar oslonac oduvat će ga vjetar, a ako ga ne zakloniš spržit ćeš ga i slomiti.

Ja sam svoj cvijet ubio i gledao kako godinama vene ...