Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

XXI

Dani su prolazili, letjeli kao da žure negdje da stignu. Njihov sin se opravljaobrže nego što su i pomislili da je moguće, bio je borac na majku. Nije bilo nikakvih posljedica i razvijao se baš po protokolu kao u majčinoj utrobi da je.

Skoro dva mjeseca je prošlo od rođenja malene mrvice, kako je Tomo običavao sada zvati njihovog sina, onako kako je prije tepao njegovoj majci. Došlo je vrijeme da maleni krene kući sa svojim roditeljima.

Maj je bio iznimno topao tog dana dok se Lajla sva sretna spremala u kupatilu, nanoseću malo kreme u boji na lice i maskare na oči. Tomo je podjednako nestrpljiv bio, šetkajući po dnevnom boravku kao da ga tabani svrbe. Jedva su čekali otići po svog sina kojeg danas otpuštaju iz bolnice.

Tomo je zadužio Belog da napravi malenu zabavu-ručak i pozove samo najbliže prijatelje, a da Lajla za to ne zna prije nego se vrate sa svojim sinom.

Tipkao je na youtube-u i pronašao odgovarajuću pjesmu tamam kada je Lajla ušla u sobu gdje je Tomo stajao čekajući je. Njena ljetna haljinica kratkih rukava boje breskve njihala se oko njenih bedara kako je koračala svom čovjeku u zagrljaj. Podigao je u naručju od poda i spojio njihove usne ljubeći je na onaj svoj tomovski način, strasno i snažno, a opet tako nježno. Spustio je na pod u trenutku kada je pjesma koju je odabrao počela svoj refren:

Moje si nebo moje sve
K'o prvg dana volim te
U svakoj laži jedina si istina
Sa tobom bih do zvezda, s tobom bih do dna
U mome srcu tvoje je
Jedino ljubav može sve
Nijedna druga meni nije kao ti
O samo da te nikad ne izgubim

Da te ne izgubim...

Plesali su u svom dnevnom boravku sretni , jer su prebrodili one teške dane koji su iza njih. Istinska sreća obgrlila je ovo dvoje mladih ljudi čija su srca konačno kucala kao jedno.

***

S druge strane grada Said je zamišljeno posmatrao tramvaje kako se vuku pod njegovim prozorima pijući svoj crni čaj sa mlijekom. Od onda kada je vidjeo Lajlu i svog sina u bolnici nije im se više približavao.

U njenim očima to veče vidjeo je sve samo ne ljubav prema njemu, bojala ga se, a bol koja je isijavala iz njenih očiju bila je kao smrt za Saida. Imao je sina pomislio je i teško uzdahnuo da su ga pluća zaboljela, tjerajući mu suze na oči.

Sin, ponovo...

"Baba.", Zacvrkutao je njegov maleni melek iza njegovih leđa, okrenuo se s najširim osmjehom i tugom u očima šireći ruke da prigrli jedinu mu utjehu u ovim sumornim danima njegovog života.

Njegova kćerkica Sayra imala je brata, brata kojeg možda nikada neće upoznati. Srce mu se stisnulo kada je zagrlio svoju malenu lutkicu tamnih kovrdža koje su stršale na sve strane oko njenog lica. Oči boje maslina i tamna koža, prava mala egzotična ljepotica. Trebala je biti njegova i Lajlina kćerka, ali Bog je imao neke druge planove za njega, očito.

Prisjetio se onih dana s početka njegovog braka sa njegovom srnom i koža mu se naježila, jer je istinu koju je skrivao znao samo on i njegova vlasnica srca s kojom više nije dijelio život. Odmahnu je glavom u kćerkinom zagrljaju, njene malene rukice sklopile su se oko njegovog vrata, dok mu je ljubila obraz a brada je škakljala njenu mekanu kožu, zbog čega se na najslađi mogući način kikotala u njegovom naručju.

Nije mogao dozvoliti da se njegova krv ne zna, da nikada sestra brata ne upozna i ne zagrli. Nije mogao dopustiti da ima sina, a da mu okrene leđa i vrati se kući. Odlučio je boriti se za svoju krv i sina koji je bio njegov nasljednik.

***

"Sada me spusti poljubi, požuri i ... hajde Tomiceee.", Kroz smijeh pričala je Lajla u Tominom naručju.

"Ako te spustim, moram se sageti. Ženo nisi dovoljno porasla ubijaju me leđa.", Uzvratio je Tomo zafrkavajući Lajlu i zločesto se smješkajući.

"Uff mrzim te.", Još glasnije se nasmijala, još jače ga grleći oko vrata.

Kada ju je pokušao spustiti ostala mu je visjeti na vratu tako da se morao saviti i ostati u savijenom položaju ljubeći njena medna usta.

"Ja tebe volim, a ti možeš da me mrziš koliko želiš, ali si sa mnom ipak zaglavila.", Uzvratio je tomovski kako je samo on to znao ljubeći ono najvrjednije što je držao u rukama.

Vatra se rasplamsavala prijeteći da izgore sada i odmah, tu na trosjedu u njihovom dnevnom boravku. Odmaknuli su se oboje u isto vrijeme teško dišući sa onim požudnim sjajem u očima.

"Vrijeme je da krenemo.", Duboko dišući Lajla je rekla, grabeći svoju tašnu izjurila je napolje.

"Definitivno je vrijeme.", Tomo je povikao za njom, zgrabio ključeve svog gospodara prstenova i laganim koracima krenuo ka izlazu ostavljajući muziku da svira u praznoj kući.

Skoro je udario u Lajlina leđa na vratima, jer je ona sleđena stajala pred ulazom i gledala u ženu koja je stajala pred njom.

"Mama?", Iza njenih leđa Tomo je iznenađeno izgovorio.

"Od kud tebe?", Šutjele su obje ignorišući Tomina pitanja.

"Teta Sanja..do.. dobro .. dobro došli.", Lajla zamuckujući je izgovorila.

"Od kud ja ? Pitatš me od kud ja sine? Zar majka ne može doći svojoj kući, svom sinu?", Bijesnila je Tomina majka, pogledem strijeljajući oboje. "Zar od komšiluka da saznam da mi dijete živi sa djevojkom, da imaju dijete, žive već mjesecima u mojoj kući. Sram vas bilo?", Pjenila se Sanja.

"Je li vas stid? Baš me zanima da li vas je stid? A sine? Lajla?" Njen glas je zadrhtao i oči su se zacaklile gledajući čas u Tomu, čas u Lajlu.

Na njene riječi oboje su udahnuli prijeko potreban zrak, pogledali se u oči molećivo i tugaljivo, jer su njegovu majku isključili iz svog života, a ona je sada tu i pobjeći nemaju gdje.

"Teta Sanja..", Lajla je odlučila prva progovoriti, ali prije nego je išta uspjela osim imena reći, Sanja je prekinula dižući ruku da prekine.

"Mama!", Oštrije nego je htjeo, Tomo je ubitačni pogled uputio prema svojoj majci i spustio ruku na Lajlina krsta.

"Da vas nisam čula, ni jedno!", Vrisnula je na njih Sanja. "Zar se tako majka dočekuje?", Ljutitio ih je i dalje strijeljala pogledom.

Raširila je ruke i pustila dvije teške suze da joj se sliju niz blago naborano lice i već plačnim glasom, drhteći ih pozvala oboje u zagrljaj.

"Budale dvije, moje budale. Zašto ste me isključili iz svega, ja sam majka sve bih shvatila. Moja djeca.", Obgrlili su se svo troje u jedan veliki topli zagrljaj.

"Moja Lalo tako dugo te vidjela nisam.", Šmrcnula je, odmakla se od njih odmjeravajući ih od glave do pete suznim očima.

"A sada razgulite.", Nasmijala im se kroz suze "Dovedite mi moje unuče.", i odmarširala u kuću ostavljajući zabezeknute Lajlu i Tomu na ulazu.

"Šta je ovo bilo?", Zbunjeno i s osmjehom na licu Lajla je upitala.

Oboje su prasnuli u smijeh smijeći se kako već odavno nisu, sunce je opet zasjalo, ne samo na sarajevskom nebu, već i u njihovom životu. Sitnice su činile da stvari polako liježu na svoje mjesto. Imali su svoju ljubav, rane su se polako zatvarale, smisao njihovog budućeg života čekao je da dođu po njega i konačno budu kompletna porodica.

Patili su oboje, a sada su sreću pronašli jedno s drugim. Volio je on nju kada je ona voljela drugog. Patio je on kada je patila i ona, a da to nisu znali. Bol je ostavila ožiljke na srcu i duši, njemu manje, njoj veće. Sada su bili sretni i kompletni, ali su zaboravili da postoji onaj koji diše isti zrak s njima u ovom gradu. Zaboravili su na slomljenu dušu koja je podjednako voljela, ako ne i jače nego njih dvoje zajedno, zaboravili su da će uvijek biti prisutan u njihovom životu htjeli oni to ili ne. Dok su se oni smijali on je s druge strane grada umirao.

Život je bio kučka, ali je davao i druge prilike...nekom manje nekom veće.