¡Ay! Esta imagen no sigue nuestras pautas de contenido. Para continuar la publicación, intente quitarla o subir otra.
Prošlost
Said
Da li znate kakav je osjećaj kada shvatite da ste izgubili, da ste ubili, slomili, povrijedili? Da li znate kakav je osjećaj kada zgazite ono što najviše volite.
Ne?
E, pa nisam ni ja znao dok nisam povrijedio ono što volim najviše. Voljeti ne znači samo voljeti. Kada voliš ti umireš za nju. Kada voliš ti je cijeniš. Kada voliš poštuješ je. Kada voliš gineš za nju, ne ubijaš je. Ja sam volio, ali sam i ubio. U mome srcu njeno je, ali ja više nisam u njenom. Ono čega sam se plašio stiglo me je.
Ono što sam volio morao sam da pustim.
Ko je kriv? Ja.
Ko voli? Ja.
Moje nebo trebalo je neko drugo sunce da ogrije njeno sumorno vrijeme. Tu dušu treba zaliti i srce ponovo ljubavlju napojiti. Moj cvijet, moja zahra.
Četvrti dan kako sjedim u svojoj radnoj sobi i čekam da moja ptica pusti svoja krila. Sve je spremno, otići će i više je nikada neću vidjeti. Nikada neće saznati da sam ja uredio njen bijeg, da sam pomogao da se s pravim ljudima poveže. Koštaće me to moje titule, al' jebeš titulu kada me ista koštala ljubavi.
Sadašnjost
Lajla
Bila sam u Džehenemu, moj dželat je došao po naplatu. Gorak ukus mojih suza sasušenih na mojim obrazima dozivao me i vraćao bol iznova i iznova. Sunce je polako zalazilo i puštalo da mrak pokrije dan, a moj mrak je nastupao polako ovog jutra s prvom boli.
Plač. Plač djeteta,a zatim muk i panika. Čula sam ga, čula sam svoje sunce kako pušta svoj glas, a zatim kako zalazi i više se ništa nije čulo. Zašto ne plače, o Bože zašto ga više ne čujem? Od svojih suza i grcanja nisam uspjela progovoriti niti riječ, ali sam vidjela. Vidjela sam kada je vrijeme usporilo i sve oko mene prestalo da živi, moje ruke postale su teške, bilo mi je hladno i mrak se navlačio na moje umorne oči. Molim te Bože samo da preživi u sebi sam se pomolila prije nego je nastupila tama.
***
Ovdje je lijepo, polja su zelena i beskrajna. Sunce sija uvijek, a vjetar ne lomi grane, ovdje vjetar miluje mi lice i diže moju bijelu haljinu iznad mojih članaka. Vidim mali smotuljak u kolijevci i plač me zove da priđem bliže, ali kada pružim ruku da otkrijem malenu lopticu ona nestane i plač utihne.
Hladno je. Sunca više nema i sama sam na hladnoj travi, žmirim jako, tako jako da me kapci bole i mislim da trebam plakati, ali ne mogu. Zašto ne mogu da plačem? I ta bol, opet se vraća ta bol u stomaku, u grudima. Moja duša gori, srce se opet rasulo, ali ja čujem, čujem onaj prijeko potrebni glas. Zove me i tu je, biće sve dobro. Bićemo mi dobro. Govori mi da ćemo biti dobro i hoćemo, moramo. Borim se sa snom, ali je jače od mene i ponovo sam na sunčanoj livadi tamo gdje čujem plač djeteta i vidim malu bijelu kolijevku.
***
Tako sam umorna i teška, otvorim oči s lakoćom i ugledam bijeli plafon iznad glave i čujem neke odvratne zvukove. Bip..bip..bip..naježila sam se.. Dok okrećem glavu osjetim kako me mučnina obuzima i svom snagom pokušavam odgurnuti se rukama o krevet na kojem ležim i tad ga ugledam. Sjedi na minijaturnoj metalnoj stolici, dok mu noge ispružene strše pred njim, ruku položenih i isprepletenih prstiju nisko na njegovom stomaku.
Moj Tomica, sunce moga neba i moja utjeha. Osmjehnem se tom prizoru, a kako se nasmijem u tišini tako me i sva bol udari posred grudi od čega mi se otme jezivi jecaj iz grla. Vidim ga kako skače i prilazi do mene, nadvija se iznad mene i ljubi moje oči dok iz njih teku potoci mog bola.
"Šššš... ne plači, bićemo dobro. Sad ćemo biti dobro kada si mi se vratila. Jedina moja.", Okrene se oko sebe i vikne "Sestroo!", Vrati pogled do mojih očiju. Prije nego i upitam on zna i kaže. "Biće i on dobro, dobro je.", A moje suze poteku još jače, glasa jednostavno nemam.
Četrdeset osam sati sam spavala pod jakim lijekovima i zbog ogromne količine gubitka krvi još uvijek je postojao rizik od ponovnog krvarenja, ali nisam marila. Morala sam vidjeti svoje dijete i uvjeriti se da je dobro.
Njegova malena pluća borila su se za opstanak i iako su svi doktori i sestre uvjeravali me da je sve u redu i da će biti dobro, samo mora jedan duži period provesti u inkubatoru, ja ipak nisam mogla da im vjerujem. Morala sam da vidim svojim očima, jer sam se bojala, tako sam se plašila da mi ga Bog ne uzme, jer sam bila kriva što se tako rano rodio. Samo ja sam bila kriva za to.
Iskrala sam se iz sobe i pridržavajući se o zidove odteturala sam do intenzivne njege niz hodnik, gdje su bile smještene prijevremeno rođene bebe. Odgurnula sam dupla vrata i potražila ga po prezimenima ispisanim na svakom inkubatoru, ali nigdje nije pisalo moje prezime. Spustim pogled do trake na mom zglobu i tamo ugledam crvenim slovim kako piše "Handžić", srce mi se stegne, pogledom opet potražim prezime koje se podudara s mojim, a ustvari stajala sam sve vrijeme ispred moje mrve. Tako je malen, minijaturan i modar, podignem ruku do usta i drugom dotaknem taj oklop koji me dijelio od moje bebice. Moj život s prezimenom svog jedinog tate za kojeg će znati, naslonim obraz i gledam kroz staklo u njegove spuštene kapke, moj životić.
Gledala sam ga kako diše, kako mu se trbuščić polako spušta i diže. Bio je tako malen i bio je samo moj. Bože ne uzimaj mi ga, samo mi je on ostao na svijetu da zaliječi sve moje rane. Rodila sam ga prerano i krivila sam se, jer sam ne moćna da mu pomognem, mogla sam gledati kako se njegovo maleno tijelo od dvije kile bori za svoj život, sve za šta sam bila sposobna jeste obgrliti mali inkubator i moliti se... molila sam se svim svetcima, Allahu-Bogu, jednostavno sam se molila, pa ko prvi čuje:
"Bože jedan si i velik si ne dozvoli da ode od mene, Bože zavoljela sam ga od prvog trena kada sam saznala za njega, ne uzimaj mi moju mrvicu. Obećavam ti Bože da ću pregaziti svoj ponos i vratiti se u pakao iz kojeg sam pobjegla, sve za život moje bebice. Ako je ovo još jedno iskušenje Bože ja ga neću moći podnijeti, ako mi oduzmeš jedini razlog za život." Plakala sam kao nikad do tad u svom životu i mislila sam svaku riječ, vratit ću se jedinom čovjeku kojeg sam voljela i od kojeg sam pobjegla ako će to spasiti život mom djetetu. Bila sam očajna i spremna na sve, mislim i da sam njega takođe molitvama dozvala...
"Lajla.", Okrenula sam se, protrljala oči i pogledala malo bolje. Glavom i bradom stajao je ispred mene, očiju cvrenih i natečenih. Nisam progovorila niriječ znao je, opet je sve znao, gledali smo se i još jednom dozvolili da naše oči pjevaju pjesmu tuge.
Moj ponor, moja slabost, moja živa rana, moj nosioc duše, moj nemir, moj vlasnik, moj život, moja vjera, moj Bog, moj jelen ranjeni i otac malenog bića koje se ispred nas bori da udahne život .
"Ne!!", Prošištala sam kroz zube i bijesno pogledala još jednom u njegove dvije masline. Ne, on nije bio jedini čovjek kojeg sam voljela zašto posustajem čim ga ugledam.
"Ne.", Još jednom tiho sam ponovila, a strah i panika stisnuli su mi se u grudima prijeteći da eksplodira unutar mene i time mi ubije svaku nadu u život bez Saida.
Gledali smo se, činilo mi se predugo, a bile su u pitanju sekunde. Suze su me peckale i prijetile da poteku iz mojih umornih očiju. Zašto život mora biti tako sjeban?
Nešto toplo poteklo je niz moje butine i tačno sam znala zbog čega mi se maglilo pred očima i zašto mi se tlo gubi pred nogama, ruka mi je mlitavo skliznula s inkubatora i jasno sam osjetila kako me tlo zove sebi. Prije nego što je moje polumrtvo tijelo tresnulo o pod dvije snažne ruke su me uhvatile, a lik pred očima prije nego su mi se oči ponovo sklopile bio je Tomica.
"Luda ženo.", Čula sam ga kako tužno šapće u moje uho odižući me od poda.
Hvala ti Bože, on je tu i biće sve dobro. On je bio moja sreća, moj mir, moj spas, moje sunce poslije kiše, moja voda da utoli žeđ, moj heroj i on je jedini vlasnik mog slomljenog srca.
"Ne daj mu našeg sina.", Ne znam da li sam na glas to izgovorila, ali sam se molila da jesam i da me je čuo.
