Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

XIV

Prošlost

Said

Posmatrao sam je usnulu na njenom krevetu, otečenih kapaka od plača i rascijepljene zarastajuće usne i proklinjao dan kada sam se rodio.

Njeni roditelji stardali su u saobraćajnoj nesreći tačno prije dva dana, na isti dan kada smo se brutalno posvađali vrijeđajući jedno drugo do same srži.

"Šta želiš? Da te pustim da odeš prvom majmunu u zagrljal samo zato, jer ti se ne sviđa moj način života. Da budeš gradska kurva kao što bi i postala da ti ja nisam bio prvi. Vucarala bi se ko zna s kim da ti nisam uletio u život." Sjećao sam se ubitačnih riječi kojih sam joj uputio. Sarkastično je uzvraćala što me je još više razbješnjavalo.

"Ti jebena budalo! I da bilo bi mi drago i da sam postala gradska kurva nego što sam završila u ovom zatvoru s tobom, gledajući te kako svakog ponedjeljka odlaziš jebati ženu iz susjednih odaja!", Bjesnila je na mene. "Žao mi je samo što se nisam dala Tomi ono veče prije nego sam uništila svoj život dolazeći ovdje!", Ušutila je nakon tih riječi shavaćajući šta je rekla.

"Šta?!", Sve mi se zamračilo. "Ponovi to što si rekla!", Spustila je glavu gledajući narukvice na svojim rukama.

"PONOVI. ŠTA. SI. REKLA!!" Urlao sam na nju od čega se štrecnula i okrenula mi leđa.

Bacao sam sve što mi je došlo pod ruku nazivajući je raznoraznim pogrdnim imenima u sve većim naletima bijesa. Prvo je stradala lampa sa njenog noćnog ormarića, neke knjige, kutija s nakitom, prekrivač s kreveta. Režao sam na stavari oko nas, vid mi se zamutio u trenutku kada sam razbio prozorsko staklo, osjetio sam njene ruke na svojima dok me histerično dozivala. Odgurno sam je tako da je pala na krevet, bjesno sam je pogledao tako da je šokirano gledala u moje lice, koje je vjerujem bilo u takvoj mjeri bjesa da sam je uspjeo šokirati. Od jednom je počela plakati čupajući preostale čaršafe s kreveta, vrišteći na mene o tome kako sam prokleti arapski magarac i da ništa ne shvatam. Sve više i više je gubila kontrolu, prišla mi je i udarala svojim pesnicama po grudima.

"Volim te proklet bio, tako te volim da bih umrla za tebe, a ti nisi u stanju ništa učiniti zauzvart osim što me tjeraš da živim u ovom paklu. Ne mogu biti druga, ne želim!", Odmakla se i srušila na pod gledajući me kroz rijeku suza koje su joj tekle iz očiju.

"Shvati me molim te, moraš me pustiti ili ću skrenuti s pameti ovdje. Ne mogu podnijeti tvoje odlaske njoj i dolaske meni. Kakav je to život kada te imam po rasporedu? Ona ponedjeljak i utorak, ja četvrtak i petak, shvataš li uopšte koliko je to bolesno?", Tiše mi je govorila kao da se ruga.

"Nikada te neću pustiti Zahra.", Odgovorio sam jednako tiho.

Brzinom svjetlosti se ponovo našla na nogama i unosila mi se u facu režeći na mene.

"Odjebi s tim zahra sranjem. Tvojom voljom ili ne ja ću otići odavde i onda ću se jebati sa svakim muškarcem na ovoj planeti tebi u čast.", Završila je i sve čega se sjećam je da je bila na podu držeći se za lice dok joj je krv šikljala iz razjapljene usne.

Šta sam to jebeno učinio?

Njen jecaj u snu me trgao iz razmišljana i pogledao sam prema njenom krevetu u kojem je ležala mrtva, a živa. Ustao sam, poljubio njeno čelo i gledao kroz prozor njene sobe. Nije imala više nikoga, izgubila je najvrjednije ljude u životu, a ja sam kao šlag na tortu ubio i sebe i nju onog trenutka kada sam digao ruku na nju i morao joj saopštiti da njenog oca i majke više nema.

Nervni slom-doktor je rekao da je doživjela nervni slom nakon što se onesvjestila i od tada pod dejstvom sedativa spava živa, a mrtva. Više nego ikad borit ću se da ostane ovdje, jer se nema kome vratiti i početi život iz početka.

Pronašao sam njen omiljeni cd i pustio da svira na cd playeru, "mosh ananneya" začulo se iz malenih zvučnika kada sam izlazio zaključavajući sobu za sobom.

Da sam bar znao bolje voljeti... ona je bila cvijet iz Dženetske bašče koji je došao i otišao one noći kada joj je krv s lica potekla, ali čiji miris će zauvijek ostati u mom sjećanju.

***

Osjećala sam ga u sobi sve vrijeme, ali tijelo mi je bilo mrtvo kao da sam od kamena, čak ni kapci su nisu željeli otvoriti dok mi je usna pulsirala na svaki udah vazduha kroz nos. Hoću da ga istjeram, neka izađe, da me ne gleda. Mrzila sam miris koji je širio oko sebe dajući mi do znanja da mi je blizu. Poželjela sam da me nema, da sam umrla skupa sa svojim roditeljima. Zašto li me Bog kažnjava pitala sam se sve vrijeme ovog polu sna, a zatim me crnilo opet pozivalo sebi da ne mislim ni o čemu, da otupim.

I jesam.

Ne znam koliko sam provela u krevetu spavajući, ali tup osjećaj s kojim sam se probudila i više nego što treba mi se dopao, pa sam se blago osmjehnula Ayshe koja je sjedila na fotelji do mog kreveta. Njene krupne oči raširile su se iznenađeno jer sam bila budna i skočila je na krevet grleći me i ljubeći moje obraze.

"Sestro tako sam se brinula za tebe.", Rekla mi je suzbijajući suze u svojim zelenim okicama.

"Ne brini malena, biću ja dobro.", Zamišljeno sam joj odgovorila i više za sebe dodala. "I više nego dobro."

Film događaja predhodnih dana lupio me je po sred grudi i stisnula sam Ayshu jače na svojim prsima jecajući u njenu crnu kosu. Tupilo je nestalo, a rasulo nastupilo.

Emocije su se sve smućkale kao kotel najgoreg mogućeg okusa i pržile mi utrobu svakim udahom zraka.

Zaklela sam se u sebi da ću kad tad otići iz ove Džehenemske utrobe, kada sam začula plač Saidove kćerke u susjednoj sobi, kako divan zvuk potvrde da trebam i moram otići.

Samo nisam imala pojma da će se agonija otegnuti na još pet godina patnje i bola....