Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Princ Said bin Hillani Diab al Maktum nije više bio sin kralja Saudijske Arabije. Otac ga se odrekao onog trena kada je saznao da je pomogao svojoj ženi da pobjegne od njega samog, poručio mu da nikada više ne smije kročiti na zemlju u kojoj je rođen ako mu je život mio. Oduzeo mu je svo bogatstvo koje mu je rođenjem pripadalo i zaboravio da je ikada i postojao.
Mustafa Al Husseini el Reyhan jedva je dočekao prihvatiti sestrinog sina jedinca i dati mu svoje prezime, priznati ga kao svojeg sina i prepisati mu svo svoje bogatstvo koje jedan kralj može posjedovati.
Tako je Princ Said al Maktum postao Šejk Said Al Husseini el Reyhan i bio je vladar Dubaija, te uletio među najznačajnije ljude bliskog istoka. Pokrenuo je i nadgledao brojne projekte u emiratima. Osnovao je Dubai Holding , poduzeće koje se bavi raznolikim investicijskim i poslovnim poduhvatima. Radio je na premošćavanju jaza u obrazovanju između arapskog svijeta i razvijenih zemalja, poboljšanju standarda obrazovanja i znanstvenog istraživačkog rada, te razvijanju programa za mlade i otvaranju novih radnih mjesta, donirao je milione za obrazovanje djece siromašnih zemalja. Bogatstvo je procijenjivano na između osamnaest i dvadeset milijardi USD, ali niko nije znao tačnu cifru, možda čak ni približnu.
Said je radio kao lud, ne da bi zaradio još koji nepotrebni million, već da ne bi mislio na ono što nema. Da ne bi mislio na onu koja mu je daleko od očiju, ali uklesana u srcu. Da ne bi mislio na sina kojeg ima, ali ne vidi i ne čuje. Radio je za bolje sutra, kako bi oni mogli prihvatiti njega i živjeti snjim. Odlučio se na put kojim će koračati do konačnice koja će ga odvesti pravo na pola puta da presretne ljubav svog života i zagrli tako jako nju i svog sina i nikada ih više ne pusti.
Dalal i njegova kćerka živjele su nedaleko od Saidove palače i uživale u Saidovim dobrobitima i slobodi na koju ni jedna koja žena u emiratima nije imala pravo. Ženska prava u Dubaiju kao i u Saudijskoj Arabiji definirana su islamom i plemenskim običajima. U Dubaiju možda na blaži način nego kao što je to bilo kod kuće u Riyadu. Sve žene, bez obzira na dob morale su imati muškog skrbnika, obično oca ili supruga. Pošto je Dalal bila raspuštenica bila je u nepovoljnom položaju u njihovom društvu, ali ona to nije osjetila. Said se potrudio da i ona, kao i njihova kćerka uživaju potpunu slobodu u emiratima.
Ovisno o skrbniku žene često moraju tražiti dozvolu za brak i razvod, putovanje, obrazovanje, zapošljavanje, otvaranje bankovnog računa pa čak i hirurški zahvat.
Dalal je imala sreću da je Said nije pritiskao nikakvim protokolima i propisima osim što je bio njen i kćerkin skrbnik do kraja života. Borio se da život ženama u emiratima postane lagodniji i slobodniji. Mnogi su ga osuđivali, jer donosi zapad u njihov svijet ali nije mario i dalje se borio i borit će se, a razlog za borbu bio je daleko od njega i njegovog svijeta.
Zamislio se još jednom, po ko zna koji put u ovih nekoliko mjeseci i zamišljao njen lik, njen osmijeh, njene oči. Svoju srnu kako mu korača u zagrljaj s njihovim lanetom uz nogu. Kako čovjeka srce da ne zaboli kada pogleda u svoju Sayru, a sina nije vidjeo već sedmi mjesec koji prolazi.
Decembar je ugodan u Dubaiju i temperatura danas doseže jedva dvadeset i pet stepeni celzijusa, a Said ne može da ne pomisli na one dvije duše njegove duše gdje sada pada snijeg.
Miljama daleko , preko oceana i mora u Sarajevu padao je snijeg i prekrivao ulice i krovove svojim mehkim, bijelim pokrivačem. Lajal je posmatrala kako Dino spava u svom krevetiću grleći plavog zeku buhtlavim rukicama. Čekala je Tomu da se vrati iz noćne smjene, čekala je da poljubi čovjeka koji je čuvao nju i njenog sina pod okriljem svog zagrljaja tamo gdje srce spava.
Danima, mjesecima nemir joj nije izlazio iz krvotoka. Onaj nemir koji je Said donijeo u maju, na proslavi u dvorani, donijeo i ostavio da kola njenim venama. Pokrenuo lavinu, okrenuo njene misli i stomak naopačke, a zatim otišao uz obećanje da će se vratiti. Svake godine na isti dan.
Čekala je i nastavila tamo gdje je stala, živjela s čovjekom kojeg voli i uvijek ga je voljela. Priznala mu čak i da ga voli više od Saida, jeste priznala je i nije lagala. Uvijek ga je voljela više i uvijek će ga voljeti više, ali nakon pogleda u one zelene masline shvatila je jednu malenu sitnicu.
Uvijek će Tomu voljeti više i uvijek je tako i bilo, ali to nije bila ljubav kakvom je voljela Saida.
Tomu je voljela čitavog života i to niko nije mogao spriječiti i ubiti u njoj, bilo je hemije, bilo je i strasti, ali nije bilo onog vulkana u stomaku koji bi eruptirao na njegov dodir. Nije bilo drhtaja od same pomisli na njega, niti boli u grudima kada ga nema. On nije bio Said, nije imao moć da joj izmakne tlo pod nogama od samo jednog pogleda i mrzila je što je i dalje voljela onog koji je ranio.
Nije htjela da i Tomo bude na spisku ranjenih, nije htjela da ga rani kao što je ona bila ranjena zato se žrtvovala i glumila da je nije potresao njegov povratak, da joj ne znači ništa. Da je Said njena prošlost, a Tomo budućnost. Nije znala da se zavaravala i vrijeđala baš onog kojeg nije htjela.
S druge strane grada Tomo se umorno spremao kući, noćna smjena bila je naporna i bio je mrtav umoran. Umoran od posla, umoran od života. Pogledao je na mobitel koji je pokazivao tačno devet sati ujutru, jebi ga opet se zadržao duže. Nadao se poruci od njegove mrvice, poruci u kojoj bi pisala da ga čeka, ali već mjesecima unazad prestala je da mu piše poruke kada je završavao s noćnim smjenama.
Stisnuo je telefon jako, ušao u svog gospodara prstenova, upalio ga i nagazio na gas. Vozio je bez namjere da ode kući i bio je na Ilidži kada mu se telefon oglasio javljalući da ima poruku.
Lajla: Brinem se. Opet gužva na poslu?
Srce mu je preskočilo otkucaj i ako je poruka bila hladna kao led. Omišljao se da li uopšte i da joj odgovori, a onda su ruke same bez razmišljanja otipkale riječi dok se okretao na kružnom toku.
Tomo: Aha gužva, brzo ću.
Skoro iste sekunde dobio je odgovor i ovaj put srce mu je zakucalo jače budeći nadu koja je umirala negdje duboko u njemu.
Lajla: Požuri Tomice huććć hućć :D
Nije se sjećao kada ga je posljednji put nazvala Tomicom i osmijeh mu se razlio umornim licem, da ga jebeš volio ju je više nego sam sebe. Možda ona njega ne voli na isti način, ali to nije bio razlog da on ne voli za oboje.
Bilo je vrijeme da razgovaraju o svemu, da prestanu potiskivati riječi koje se moraju izgovoriti. Kucnuo je čas da karte bace na stol, neko će da dobije, neko da izgubi, a možda i podijele dobitak.
Tomo je nagazio na gas, žureći kući po svoju dozu nade i sreće. Uletio je na vrata kao tornado, a njegova mrvica stajala je na sred dnevnog boravka sa Dinom. Spustila je njihovog sinčića koji je odmah dopuzao do Tominih nogu pružajući rukicu da ga uzme. Uzeo ga je u naručje s poda i u trenutku kada se uspravio Lajla je s tortom stajala ispred njega. S čarobnim osmjehom na licu veselo je rekla. "SRETAN ROĐENDAN TOMICEEE!"
Zagrlio je vlasnicu svog srca skupa sa sinom pazeći da ne obore tortu iz Lajlinih ruku, spustio poljubac na njeno tjeme tiho rekao "VOLIM TE".
Zvono na vratima i Dinine nemirne rukice koje su pokušavale dohvatiti šlag s torte, natjerale su ih da se razdvoje. Lajla je još uvijek gledajući u Tomu i Dinu spustila tortu i otvorila vrata, a zatim pogledala i ko to zvoni tog jutra na vrata.
Te sive oči s kojima se susrela blago su je šokirale, a njena savršena crna kosa padala je u valovima po njenim grudima. Crni kaput bio je posut bijelim pahuljama, dok ih je pokušavala otresti. Podigla je pogled i susrela se s Lajlinim očima. Stajale su čini im se čitavu vječnost prije nego je Lajla uspjela prgovoriti.
"Naida?", Zbunjeno je upitala kao da joj treba potvrda da je to stvarno ona.
"Ja sam glavom i bradom, nije da me vidiš prvi put Lajličice.", Cinično je odgovorila sa zlobnim osmjehom na usnama.
