Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

VII

Said

Ne znam koliko smo vremena proveli vodeći ljubav iznova i iznova..

To me vratilo u vrijeme kada smo bili najsretnija dva živa bića na svijetu, a sada smo sve suprotno od toga. Moja bol zbog rastanka bila je velika, boljelo me jer je toliko željela pobjeći od mene , ali sam je izdao. Ona vrsta gadova koja se jednom rađa, igrao sam ruski rulet i izgubio.

Varao sam, lagao i volio u isto vrijeme i mislio sam da to nije bila prevara, izdaja i laž. Bio sam mlad i poznavao samo običaje moje kulture, vjere, poštovao i slušao svaku riječ moga oca, jer je tako moralo biti i nikako drugačije. Njegova riječ bila je zakon. Tako sam se oženio sa Dalal, mojom prvom ženom koja mi je rodila najljepšu kćerku na svijetu, ali kćerka nije bila sin.

Po riječima moga oca omanuo sam.

Kada sam okusio svijet izvan želio sam probati sve i vratiti se svom po dogovoru sklopljenom braku, nastaviti živjeti kao svi moji sunarodnjaci onako kako je moj otac zahtijevao i stoljetna tradicija. Nisam ni slutio da ću pronaći svoju srodnu dušu, da ću je uvući u svoj svijet koji nije mogla prihvatiti. Saruhan, moj rođak je imao pravo onog dana ispred restorana i te riječi mi godinama odzvanjaju u glavi "Ne uništavaj jedan mladi život zaradsvoje sebičnosti".

Uništio sam.

Nisam je krivio samo me je boljelo što ću živjeti bez nje, ali zar već šest godina ne živim bez nje? Bila je tu, gledala me svakog ponedjeljka kako odlazim u njenu sobu i zatvaram vrata za sobom.

Njen je bio četvrtak, ali me je godinama odbijala što sam krio od svih u palači. Moja je bol bila velika, ali je njena bila veća...

Lajla

Dala sam mu tijelo s jednom namjerom i nadom da će moje molitve biti uslišane. Zora je bila blizu što je značilo da je i moj odlazak iz ove palače kucao na vrata.

Prije sedam godina ležala sam sa ovom istom zvjerkom prvi put u njegovom krevetu, u mom gradu i bila najsretnija žena na svijetu. Ni slutila nisam da ću večeras ležati, posljednji put, sa istim čovjekom samo toliko nesretna da imam osjećaj da nisam živa. Ubio je sve u meni.

Vidjela sam mu u očima koliko ga boli što odlazim, ali je ipak bio riješen da napustim njegov zlatni kavez ove zore. Ljubio me onako kako najboolje zna, volio me na najljepši mogući način, bio je nježan, pomalo grub, baš onakav kakvog sam ga i zavoljela, plakao je po prvi put u u životu od kako ga znam.

Znam, jer sam osjetila svaku suzu koja mi je kanula na lice dok mu je čelo bilo pritisnuto o moje jureći naš vrhunac.

Ne znam šta me čeka u rodnom gradu, otac i majka su me napustili prije pet godina kada su stradali u stravičnoj saobraćajnoj nesreći. Još jedna bol koju nosim na duši. Sve kontakte sa bliskim ljudima sam prekinula tri mjeseca nakon vjenčanja, a nakon što nisam bila u stanju otići ni na dzenazu svojih roditelja, znala sam da ni mene niko neće tražiti. Nisam imala snage, a ni volje pričati u kakve sam bračne (mračne) vode uplovila.

Nedostajale su mi moje prijateljice, moje nasmijane golubice, društvo s kojim sam odrasla, Alisa, Dijana, Naida, Adela, Tomo, Beli, moja mahala, moj Sedrenik. Odrasli smo skupa i bili kao jedna velika mahalska porodica, pravi mahalci. Pitam se kuda ih je život odveo, da li su pronašli svoju sreću? Jesu li cure još ljepše nego prije? Da li je Tomo ostvario svoj san da postane profesionalni bokser ili ga je život odveo u drugom smjeru. Šta mi je sa stanom na Marindvoru (Marijin dvor)? Ko je sve ove godine vodio računa o njemu? Tako mi sve nedostaje, tako se bojim i strepim od toga šta ću zateći, ali nazad neću.

Pogledam još jednom u čovjeka kojeg sam voljela više od same sebe kako leži pored mene, ruku podignem do njegovog lica bradom prekrivenim. Uvijek je imao ukusa i sve je nosio sa stilom, pa je tako i njegova brada bila savršeno sređena. Spustim se do njegovom uha i prošapućem "Pitao si 'zar te ne volim više?' I neću ti dužna ostati odgovor, jer NE dragi moj, više te ne volim. Ubio si ljubav u meni!", Ne znam da li je spavao ili ne, ali prije nego sam se rasplakala, izvukla sam se iz kreveta, obukla farmerke i majicu, preko navukla crni pokrivač i otišla zauvijek tiho zatvarajući vrata odaja za sobom ...

Sve velike ljubavi su tužne...