Habibi - Sejla Zvijer *ZAVRŠENA* 1

Epilog

"Sretan rođendan ti, sretan rođendan ti! Sretan rođendan mamice želimo ti mi svi!"

 Našim dnevnim boravkom odjekivali su dječiji glasovi. Sayra je, kako to dolikuje najstarijoj sestri čvrsto u rukama držala tortu, dok su braća poskakivala pored nje i pjevali u glas.

Lajla se široko smijala, sijajući od sreće. Danas je napunila četrdeset godina, a mnoge djevojke bi joj pozavidjele na ljepoti i izgledu. Naši sinovi Dino, Imad, Irhad, te četverogodišnji Omar, stajali su kao ponosni vojnici pred svojom mamom i u glas joj čestitali rođendan, grelići je naizmjenično jedan po jedan. Sklopila je ruke oko Omarovog malog tijela i sjela u fotelju, tako da joj je on svoju malenu glavicu naslonio na njene grudi do brade. Imad i Irhad sjeli su na naslone fotelje naslanjajući se na njena ramena, a Dino i Sayra nadvili su se nad uzglavlje ljubeći joj glavu. 

Najljepša muzika upravo je svirala pred mojim očima, milozvučni osmijeh moje žene i umiljati glasovi naše djece.

Sayra već dvije godina živi s nama u Sarajevu, od kako se Dalal udala za mog poslovnog partnera u Dubaiju. Lajla lično je insistirala na tome kada je vidjela koliko je Sayri bilo neugodno da se navikne na drugog muškarca u majčinom životu i od tada živi sa nama kao podjednaki član naše porodice, kao naša kćerka.

S godinama naša porodica se širila i nismo imali namjeru prekidati rast, prije devet godina dobili smo blizance Imada i Irhada, a pet godina poslije i Omara, međutim prije dvije godine Lajla je izgubila našu kćerku u šestom mjesecu trudnoće i iako je insistirala na tome da dobijemo još jedno dijete, ja sam se borio da ne dođe do toga. Nakon tog gubitka bila je slomljena i onaj bol u njenim očima ne bih više mogao gledati, niti njene suze koje su tri mjeseca iza toga i dalje padale svaki put kada bi ušla u dječiju sobu obojenu u roze.

Željela je djevojčicu, svoju curicu da privije na grudi i omiluje kako to samo majka zna, a onda joj je bol kao rukom odnesen, odnijela Sayra kada je pristala živjeti sa nama. I sada se sjećam kada je sva ozarena zagrlila Lajlu i rekla "Da, majka želim živjeti s vama!" I nikada neću zaboraviti Lajline posljednje suze koje su kanule iz njenih očiju slijevajući se niz obraze, odnoseći bol za izgubljenom bebom i vraćajući radost u njih. Od tog dana u našem domu mogao se čuti samo smijeh, muzika i ples.

"Hajde lijepa mamice puhni u svjećice i zaželi želju.", Rekao sam joj sa druge strane sobe, uživajući u pogledu na moju porodicu.

Vragolasto se osmjehnula i sinovi su se spustili s njenog krila praveći joj prostora da ustane. Kao pantera ustala je i krenula u mom pravcu, gledajući me direktno u oči i nijemo pozivajući na grijeh. Premjestim se s noge na nogu prije nego mi je prišla na pola koraka i podigne ruku do njenog struka, a drugom rukom povučem od njene ključne kosti do obraza milujući joj palcem usne.

"Eyd mawlid saeid Zahra (sretan rođendan cvijetu)"- prošaputam požudno, jer je još uvijek isto djelovala na mene.

"Shakar habibi (hvala dragi)", Zatvarajući oči prošaputa na moj prst, lagano ga usput ljubeći.

"Fuuuuj mama, hajde daj ba puhni više ove svjećice. Neki od nas imaju trening."

"Jesi sigurna da on nije Tomin?", Uz smijeh je upitam, na šta me ona lupi po ruci i okrene se prema našem sinu.

"Dino!", Pogleda ga i upre prst u njegovom pravcu "Ne budi bezobrazan!" Glumila je strogoću i ako joj to nije polazilo baš za rukom. Zato namignem iza njenih leđa u Dininom pravcu da je ne nervira više i mahnem glavom da joj se izvine.

"Izvini mamice, ali je jako ružno da vaša djeca gledaju kako se vi tu mazite, bljaaaaaaak.", Otegao je na kraju.

"E pa sunce moje, šta misliš kako smo tebe i tvoju braću dobili? Sigurna sam da vas roda nije donijel na vrata!", Rekla je i okrenula se pa me gladno poljubila na oči naše djece.