U rukama neprijatelja 🔚✔

PROLOG

Como, Italija 2019.

„Život se sastoji iz mnogo dijelova, koje mi slažemo dok ne dobijemo određenu sliku. Ta slika predstavlja nas, naše prioritete, naše mane i vrline. Svaki čovjek je odgovoran za ono što na kraju dobije, da li to bilo crno-bijelo ili prošarano duginim bojama, malo ili veliko ili pak nedovršeno..."

Stojim na otvorenoj terasi okrenutoj ka jezeru Como i slušam govor svoje majke, psihologa na predstavljanju njene prve knjige. Iako nisam tamo moja sestra je našla način da budem prisutan, uključivši me u „video call". Iako nemamo istu krv, ona je neko ko me podigao, bio tu za mene u najtežim etapama mog života, savjetovala me, pa je najmanje što mogu učiniti za nju zvati je majkom.

Otpijem gutljaj bijelog vina i nastavljam da slušam, promatrajući noć oko sebe, blago osvjetljenu mjesecom i ponekom zvijezdom.

„.. Da li želimo slagalicu našeg života sklopiti ili je ostaviti da stoji u dijelovima? Ta odluka je samo naša, kao i posljedice koje nakon toga uslijede. A da postoji i ona treća opcija. Kada te dijelove želimo da prisilno uklopimo, iako ne odgovaraju jedan drugom. Ti ljudi biraju najteži put, ne znaju šta žele da uzmu od života, lako odustaju, neodlučni su i nesigurni u svoje odluke..."

Nakon 20 minuta polako gasim telefon, jer je završila sa svojim govorom i počinje da čita prolog, a to baš i nije nešto što želim da slušam. I sama zna da me psihologija nikada nije zanimala. Iako je uključivala rad sa ljudima, koji sam izuzetno cijenio, za mene je bila dosadna. Više sam volio životnu matematiku i fizičke reakcije.

Ali u jednoj stvari je imala pravo - Vrijeme je isuviše prebrzo za ljude koji se vole, a presporo za one koji pate. Prekratko za one koji su srećni i predugo za one koji žale. Tu njenu teoriju osjetio sam na sopstvenoj koži.

Pogledam u daljinu, duboko zamišljen, a sjećanja samo naviru.

Prije šest godina, došao sam ovdje po osvetu. Sada dolazim po ljubav, ako je išta ostalo od nje. A ako nije, spreman sam je stvoriti iznova.

Spuštam pogled na ekran telefona, očekujući poziv koji će odrediti moj sledeći potez.

Nervozan- nisam, čovjek kao ja to ne smije biti.

Znatiželjan- itekako u iščekivanju nadolazećeg.

Kao poslovan čovjek, proputovao sam svijet. Život mi se svodio na poslovne sastanke danju, a žensko društvo noću. Bilo je tu ljubavnica, djevojaka za jednu noć koje su dolazile i odlazile. Bogat noćni život i bezimena lica bila su tu da olakšaju moje potrebe kad god bih to poželio. Ali ništa nije moglo da zamijeni nju. Mislio sam da će s vremenom da izblijedi njen osmjeh, njene poslednje riječi, njene suze.

Upravo suprotno se dogodilo. Postalo je sve glasnije, jasnije, stvarnije. Primoran sam da zamišljam njeno tijelo, zelene oči i plavu kosu na svim ženama sa kojima sam dijelio postelju. Posle te klinke, sve su postale dosadne, bezlične, previše nametljive.

Ali ona više nije klinka koja će pasti na moje sladunjave riječi. Sada je žena . I to kakva žena. Međutim sada je i jedna prepreka manje, da bih došao do onog što želim i što će biti moje. Samo moje.

Odmah pomislim na njega. Čovjeka koji mi je uzeo sreću, nadu, snove. Koji mi nije dao blizu nje. Prijetio da će biti moja samo preko njega mrtvog.

Pa nije daleko od istine. On je mrtav, ali ja sam itekako živ. I sada sam tu. Došao sam po ono što mi već pripada. On je meni uzeo dušu, ja ću njemu ono dragocjeno.

Ubio je. Ali ja neću, jer ubica nisam.

Zakleo se da ove dvije krvi nikada neće biti pomiješane. Ja ću biti laborant koji će stvoriti tu mješavinu. Njegove i moje krvi.

Ipak završni udarac neću zadati ja. Ona će.

Prošli put sam možda pogriješio i dobio ništa. Sada duboko u sebi znam da idem na sve.

Telefon se oglasi sa pristiglom porukom.

„Došla je"

Zatim dolazi poziv.

„Krećem" sve je što kažem prije nego prekinem vezu.

****

Ispred ulaza u kluba vrvi sve od ljudi. Svi sa jednim ciljem, da uhvate plijen, jer sezona udavača zvanično je počela.

Prođem pored njih i samo kimnem stražaru. Kada imaš novac, imaš moć. A moć danas znači sve.

Ulazim u hodnik, u kome me čeka Ivano.

„Pa brzo si stigao", raspoloženo me dočeka. Pruža mi ruku u znak pozdrava koju prihvatim.„Kada nešto jako želiš, moraš da požuriš dok nije umaklo",odgovaram s osmjehom.

Krenemo lagano ulazeći u široku prostoriju prepunu ljudu. Ne volim gužvu, ali ću je istrpjeti zbog nje. 

 Popnemo se uz stepenice do plesnog podijuma.

„Okreni se prema šanku", kaže. Lagano bacim pogled i ugledam tri žene i dva muškarca kako sjede za njim.

„Brineta u crnoj haljini, pije tekilu". Ne treba više ništa reći, već krećem ka njoj.

Pa draga moja, prošlost se vratila da postane sadašnjost i da te pripremi za tvoju budućnost.