U rukama neprijatelja 🔚✔

PRIZNANJE I KAJANJE

         NIA

Teško. Osjećam se toliko teškom, ali opet lebdim u zraku. Pokušam da se odignem ali me zanosi ta čudna struja vazduha. Lijevu ruku ne mogu da pomjerim, teška je i vuče me dole. Desnom dodirnem nečiju ruku, položenu na moj trbuh. Pokušavam se se izvučem, ali ne mogu, ta ruka me drži svom snagom. Kao da je teška tonu. Težina me pritišće sve više, znoj mi izbija iz pora kože, ostajem bez vazduha. Gušim se.
Tada se lik malog anđela,  ponovo pojavi nakon mjesec dana, njegovog odsustva. Lebdi ispred mene. Otvaram oči i tada me jaka svjetlost zaslijepi. Anđeo je nosi sa sobom. Uvijek je nosi sa sobom. Osvjetljava moju tamu, moj mrak. Tiho se spušta na moje grudi.

„Oslobodi se!" Po prvi put anđeo mi se obraća.

„Ko si ti? Zašto mi konstantno dolaziš u snove?"

„Vjeruj! Samo vjeruj!" I tada anđeo iako je malen odiže taj teret i ja prodišem ponovo. Vuče ga, odnosi dok se ja odižem i krećem prema njemu. No anđeo me zaustavlja, ne dopušta da idem dalje. Iako pravim korake, ja zapravo stojim u mjestu.

„Tvoje mjesto je ovdje. Ovdje. Ovdje. Zbogom!" Anđeo nestane, nestani i mrak. Sada samo jarka svjetlost dopre do mojih očiju. Pokušam da ustanem, ali me nečija ruka zadrži na mjestu.

„Ššššš, sanjala si." Promukao glas me dočeka, dok polako i nesigurno otvaram oči.

„Logan? Još uvijek sanjam?" Desnom rukom dodirnem njegovo lice, jer me on za lijevu drži i ne dopušta mi da je pomijerim. Prstima pređem po oštroj bradi, dok on na jednu sekundu sklopi oči, kao da je zanesen tim mojim potezom.

„Stvarno si tu", naglo spustim ruku kao da je došla u dodir sa vatrom, a ne sa njim ledenjakom.

„Da, jesam!" Pokušam da ustanem, ali me u tome sprječi on. Pogledam poviš glave i ugledam plastičnu bocu, obješenu o stalak. Iz nje ide mala uska cjevčica, koja završava u mojoj ruci. Kapljice 0,9 % NaCl protiču sporo, dok u lijevoj ruci osjetim nesnošljivu bol, kada je pokušam pomijeriti.

„Auć!!"

„Ne smiješ je pomijerati, slomila si u snu već jednu iglu, zbog toga te toliko i boli."

„Zašto sam ja ovdje? Pomozi mi da se uspravim." Lagano me pomjeri, pridržavajući ruku u kojoj se nalazi igla, fiksirana leukoplastom. Popravi mi jastuke, što me još dodatno unervozi. Zašto je ovoliko pažljiv prema meni?

„Je li ti ovako udobno?" Pita sa zabrinutim izrazom na licu. Briga se i u glasu osjeti.

„Jeste. Hvala!" Nerado odgovorim, jer me ovako pažljiv Logan iritira. Gledam kako odlazi na suprotnu stranu sobe i sjedne na fotelju. Odjeća na njemu je ista ona od sinoć, kosa mu je razbarušena kao da je prstima prolazio kroz nju.

„Iii, zašto sam ja ovdje? U stvari gdje se nalazim trenutno?"

„U Milanu si ne brini. Ovo je moj stan. Sinoć kada si izletjela iz kluba, odlučio sam da krenem za tobom i zaustavim te. Sinoć si popila dosta, a nisam mogao dopustiti da tako još i uzrujana sjedneš za volan. U pravom trenutku sam došao jer si već počela da padaš."

U očima mu vidim odsjaj zabrinutosti. „Prepao sam se, kada sam vidio da ne reaguješ na moje riječi. Doveo sam te ovdje, jer nisam znao tvoju trenutnu adresu. U toku vožnje sam nazvao prijatelja da dođe i da te pregleda. Uzeli su ti krv za analizu. Nalazi su maloprije stigli. Anemična si, zbog toga sada primaš infuziju. Lijekovi su tu pored kreveta. Moraš ih piti redovno. I naravno unositi što više hrane bogate željezom."

„Hvala ti", kažem najtiše što mogu, jer sam iznenađena njegovom brigom. „Koliko sam ti dužna za lijekove i posjet ljekara?"

„Nia, ne pričaj gluposti!" Vidim da mu neispavanost, pojačava ljutnju uzrokovanu zabrinutošću. Možda čak i kajanjem.